Urlik sa Kosova
lunedì 4 settembre 2017
martedì 21 febbraio 2017
Badnji dan
Za vas, dragi prijateli. Sa Srbijom u srcu.
https://www.youtube.com/watch?v=P_AqpRIqzW4&feature=youtu.be
https://www.youtube.com/watch?v=P_AqpRIqzW4&feature=youtu.be
sabato 28 maggio 2016
Putovanje iz snova!
Upravo je
završeno studijsko putovanje po Srbiji i Kosovu i Metohiji, zahvaljujući
saradnji između Italijanskog geografskog društva i organizacije Un Ponte
per..., pri čemu je 36 osoba bilo u prilici da se upozna sa kulturno-istorijskim
i duhovnim vrednostima Srbije.
Nakon kraćeg
obilaska Beograda i spektakularnog pogleda sa Kalemegdana, na magično mesto
ušća Save u Dunav, put nas je vodio ka Skadarliji, mestu autentičnih restorana,
sa prijatnom, boemskom atmosferom, gde se okupljaju umetnici...
... do
Kragujevca i posete Spomen-parku "Kragujevački oktobar", posvećenom hiljadama
žrtava nemačkih fašista, streljanih oktobra 1941. godine i dalje do grada
Kraljeva... Od manastira Studenica, koju je osnovao rodonačelnik vladarske
dinastije Nemanjić, koja je skoro tri veka vladala srpskom srednjovekovnom
državom, putujemo kroz dolinu Ibra, "Dolinu jorgovana", gde je kralj
Uroš zasadio jorgovane za buduću srpsku kraljicu, Jelenu Anžujsku,
francusko-italijansku mladu. Stižemo na
Kosovo i Metohiju i nastavljamo sa posetama najznačajnijim srpskim pravoslavnim
kulturnim nasleđem, koje je oduvek bilo ugroženo. Putovanje je završeno posetom
manastiru Ravanica, zadužbini kneza Lazara Hrebljanovića, junaka Kosovske
bitke, čije se mošti nalaze u kivotu na desnoj strani od ikonostasa. Manastir
se nalazi u dolini reke Morave, po kojoj
nova epoha graditeljstva u Srbiji, izgradnjom Ravanice, dobija naziv Moravska
škola, a koja će opredeliti sudbinu ostalih zadužbina u tom delu Srbije, počev
od kraja XIV pa do početka XV veka, "labudova pesma" srednjovekovne
Srbije.
Stečena
su nova znanja o fresakama u crkvama manastira Studenica i Visoki Dečani, Pećka
patrijaršija, Gračanica i Bogorodica Ljeviška u Prizrenu (sa restauriranom poznatom
freskom Bogorodica sa Hristom hraniteljem, uništenom u pogromu marta 2004.
godine), i organizovana je poseta jedinoj zadužbini Cara Dušana, Sveti
Arhangeli, u blizini Prizrena...
...Gazimestan,
Spomenik kosovskim junacima u obliku srednjovekovne kule, simbol Kosovske bitke
iz 1389. Godine, ali i mesto gde je Slobodan Milošević držao govor ispred milion
ljudi 1989. godine, povodom proslave 600 godina od Kosovske bitke. Mesto, koje
spaja daleku i skoriju istoriju ove zemlje, što je karakteristično i za ostala
mesta koje smo posetili, koje oduvek predstavljaju središte tenzija na ovim
prostorima.
Naravno, neprestano
podsećanje na skoriju istorijsku prošlost, vezanu za ratove '90 -ih, u kojima
su uništili Jugoslaviju, i agresiju od strane NATO-a '99, pruža mogućnost da se rekonstruišu događaji i
ukaže na tumačenje, drugačije od onih koje nude zvaničnici, što putnicima
privlači pažnju i često iznenađenje, jer mnogi nisu bili svesni mnogih neistina
koje je napadač beskrupulozno isticao .
Ovo je kratka,
ali veoma emotivna poseta Gračanici i nedavno postavljenom spomeniku,
umetničkom delu MISSING, posvećeno svim nestalim Srbima u ratu. Nalazi se
pokraj puta koji vodi ka Kraljevu, a
nama je omogućeno da vidimo svedočanstvo o nasilju nad Srbima, koji su patili
mnogo pre nego što je i počelo NATO bombardovanje, činjenicu koja se čuva u
medijskom mraku internacionalnih, a pre svega italijanskih medija.
Gostoprimstvo
je bilo izuzetno u svim mestima koje je grupa posetila, a koja su tako sveta za
srpsku kulturu, što je i uobičajeno, na šta ukazuje i prijateljstvo koje traje
godinama, a što je učinilo da se osećamo kao da smo kod svoje kuće, npr. monasi
iz Dečana.
Nisu
nedostajali ni trenuci o legendi i poeziji, kao što je poseta autentičnoj
drvenoj crkvi - najstarijoj crkvi, brvnari iz XVI veka, na pravoslavnom groblju
u srpskom selu Goraždevac; ili podsećanje na kratku, ali intenzivnu posetu
onome što je nekada bila zadužbina kraljice Jelene Anžujske, dragulju koji je
rekonstruisan, oporavljen od propadanja i nebrige početkom XX veka, nakon skoro
pet vekova turske vladavine, dva balkanska rata i svetskog rata.
Pratilac
grupe, Alessandro Di Meo, volonter i član Nacionalnog komiteta organizacije Un
Ponte per... koji je uradio Doktorat o zaštiti srpske kulturne baštine koja je
pod rizikom od uništenja na Kosovu i Metohiji, ponudio je mogućnost za ovo
putovanje profesoru Franku Salvatoriju (Franco Salvatori), direktoru Оdeljenja istorijskog,
filozofsko-socijalnog kulturnog nasleđa
i teritorije , na Univerzitetu "Tor Vergata" u Rimu, koji je ujedno
godinama i predsednik Italijanskog geografskog društva, da organizuju
zajedničko putovanje u mesta koja su bila predmet njegovog studiranja. Treba
napomenuti značajan doprinos koji je dao prof. Thomas Caliò, profesor Istorije
hrišćanstva, kao i prisustvo ljubazne i sjajne Valerie (Valeria Mencucci), koja
je bila referentna tačka cele grupe.
Entuzijazam
ovolikog broja ljudi, veoma obrazovanih i veoma radoznalih i željnih znanja, nije
mogao proći bez prisustva eksperta Rose (Rosa D'Amico), koja je studirala
srpsku srednjovekovnu umetnost i vezu sa italijanskom umetnošću. Prisustvo
Rose, njena sposobnost i ljubav prema viđenim umetničkim delima , pored strasti
za sprska pitanja, naravno, u saradnji sa Alessandrom Di Meo i organizacijom Un
Ponte per... u Srbiji, bila je posebno važna za putovanje, da zbog njene pomoći
ono bude nezaboravno za one koji su u njemu učestvovali.
Bilo je
trenutaka opuštanja, posebno posetom prodavnica u manastirima, sa cenama možda
visokim, kao u šoping centrima u danima kada postoje popusti, gde smo zahvaljujući
Novki, našem prijatelju i sestri Srpkinji, koja nam je pomagala u mnogim
praktičnim situacijama, bili u mogućnosti da kupimo puno malih svedočanstva
ovog putovanja. Ukazivano je i na mnogobrojne aktivnosti koje još uvek Un Ponte
per... sprovodi na ovom području: nedavna donacija plastenika za poljoprivrednu
proizvodnju, za ugrožene porodice sa područja Kraljeva i srpskih sela na Kosovu
i Metohiji, zatim organizovanje letovanja za decu iz socijalno ugroženih
porodica, kao i donacija arterijskih bunara u saradnji sa monasima iz manastira
Visoki Dečani, i brojne finansijske pomoći za socijalno ugrožene porodice, za
njih, od izuzetne važnosti.
Bilo je takođe vremena da se pokaže mali san
koji bi mogao postati stvaran, uz pomoć onih koji će pročitati ovih par redova:
simbolična rekonstrukcija jedne od 14 malih crkava u selu Velika Hoča, u srcu
Metohije, koju nismo uspeli posetiti na ovom putovanju.
Bilo bi pravedno, i veoma simbolično, uraditi obnovu
tamo gde je vreme, tragedija, nasilje i zanemarivanje uništilo postojeće. Kao da bi se time pokazalo da je kultura, umetnost
i bratstvo na kraju uvek bolje od varvarstva. Ostvariti jedan ovakav san, u
ovom vremenu, bio bi sasvim na mestu.
lunedì 17 agosto 2015
Urlik sa Kosova
Da pročita knjigu "Urlik sa Kosova", idete na link:
https://owncloud.uniroma2.it/index.php/s/mOZX5X6AzhKtXDn/authenticate
domenica 18 maggio 2014
sabato 12 ottobre 2013
Zdravo Deki, veliki covek, veliki sampion!
Fudbalska lopta
Ne znam, u ovom trenutku, dok kristališem tu uspomenu, da li ću uopšte uspeti da napišem celovitu priču o njoj i protagonistima koji su vezani za nju, koji je nikada nisu šutnuli, tu loptu. I da li će se to dopasti lopti. Znam samo da je reč o priči koja će morati da bude ispričana, pre ili kasnije, da ne bi pala u zaborav sa hiljadama drugih, izgubljenih na rubovima sećanja. Ali, svakako, ta lopta postoji.
Marko je bio u operacionoj sali.
Bili smo zagrljeni, sa doktorkom Lokašuli u bolnici San Kamilo u Rimu. Jedan rezigniran, tužan, usamljenički i utešni zagrljaj, onaj koji se javlja kada mesto neizbežnog poraza počinje da preuzima nada koja počinje da se ostvaruje. Pronađen je donator kompatibilne koštane srži! Nada, međutim, postaje jalova podrugljivom i ciničnom igrom sudbine, upravo u trenutku u kome je stigla vest.
Marko je imao moždanu hemoragiju zbog iznenadnog pada broja trombocita. Previše oslabljen njegov organizam od tolikih transfuzija koje su pokušavali da mu smanje. Tog jutra telefonirala mi je Novka, sva izbezumljena. Marko se srušio na ulici, činilo se da je mrtav. U toj operacionoj sali pokušali su nemoguće, sada se bilo pred epilogom, ali niko nije imao hrabrosti da izgovori te reči... „Gotovo je!“
Ne, ne sme biti kraj, dakle napred sa traženjem više donatora krvi i krvnih pločica odgovarajuće krvne grupe, napred sa dežuranjem u bolnici, pored mame, bilo nas je puno, bili smo svi, uvek tu prisutni.
Odjednom, u tim dramatičnim i bolnim trenucima zazvonio je telefon. Bio je to Markov prijatelj, jedan veoma poznat srpski fudbaler, koji ga je posetio na njegov rođendan, u bolnici, obećavši mu da će mu poslati i fudbalsku loptu kao poklon. Marko je upoznao Dekija jednog sunčanog poslepodneva kada smo otišli da gledamo trening, a zatim u svlačionicu da snimimo zajedničke fotografije, dobijemo majice, da se smejemo, srećni. Ali sa Markom u operacionoj sali, izgleda upravo da je sve promašeno, kako drugačije reći: Ne, Deki, dosta je, ispao si iz igre!
Ali poklon je stigao u bolnicu San Kamilo, Deki nas je obaveštavao da je jedan njegov prijatelj tamo, ispred bolnice, sa zadatkom da preda taj poklon, sada tako apsurdan. Nije rekao ništa više. Odlazimo, Novka i ja, zagrljeni prema izlazu. Marko je bio u operacionoj sali i nije se zaista moglo učiniti ništa drugo osim iščekivati reči... „Gotovo je!“, reči koje niko nije imao hrabrosti da izgovori. Ali ni da nastavlja da čeka, razočarano. Novka se, tako, molila.
Glasno, ali se molila. Ne nekog boga, ili možda, i njega. Ona je molila Marka, dozivala ga iz svoga srca, pozivala ga da se bori, da se ne predaje. Bila je to litanija blaga i tiha, koja je razbijala tišinu drame, sveta litanija, mame koja nije mogla da prihvati da, posle toliko borbe, sve naprosto tako nestane.
Stižemo do ulaza u bolnicu. Napolju, Đuzepe, prijatelj Dekijev, daje nam poklon za Marka, fudbalsku loptu i šal.
U tom trenutku uzeh tu loptu u ruke i pogledah je. Vladala je neobična atmosfera kao da upravo u tom trenutku treba da počne jedna fudbalska utakmica, između života i smrti. Jedna fudbalska lopta, ta Lopta, poklon života, simbol radosti i igre, protiv jedne tragedije, te tragedije, koja samo što se nije realizovala-zavržila-stavila konačnu tačku. Vraćamo se na odeljenje sa Loptom u rukama. Od tog trenutka, kao čarolijom, Marku je svakim danom bilo sve bolje. Još uvek je u meni živo sećanje na ono jutro u kome mi je telefonirala Novka, kada se Marko tek povratio iz cerebralne kome... „Ale, kako si?“ – On je mene pitao kako sam...
„Dobro, Marko... sada sam zaista dobro!“
Ta Lopta je bila jedino za šta je doktorka dozvolila da bude na ormariću tokom operacije presađivanja koštane srži koja se desila dva meseca kasnije, 5. februara 2004. I uvek je tu morala biti, svaki put kada je Marko ponovo dolazio zbog kontrolnih lekarskih pregleda. Spakovana u torbi, ručnoj, jer se nikad ne zna, Lopta, ta Lopta... uvek je bila sa njim.
Marko je 20. septembra 2008. napunio osamnaest godina. Ali 5. februara svake godine slavi svoj drugi rođendan. Zajedno sa tom fudbalskom Loptom.
„Ne obazirući se na vreme koje samo što nije isteklo, obnovljene fizičke snage, šutirajući iz brzog kontranapada, srpski fudbaler je zadivljujućim udarcem lopte prevario golmana.“
Kao da je Markova sudbina koji se nalazio na golu života, bila da ga blokira. Zaista izvanderan go, ovaj put, Deki.
Postoji jedna fudbalska lopta koja odskakuje između emocija i sećanja, između ljubavi i čarolije, između nade i straha, radosti i bola, napravljena da kruži između Italije i Srbije i obrnuto, spakovana u jenoj torbi.
Ne znam, u ovom trenutku, dok kristališem tu uspomenu, da li ću uopšte uspeti da napišem celovitu priču o njoj i protagonistima koji su vezani za nju, koji je nikada nisu šutnuli, tu loptu. I da li će se to dopasti lopti. Znam samo da je reč o priči koja će morati da bude ispričana, pre ili kasnije, da ne bi pala u zaborav sa hiljadama drugih, izgubljenih na rubovima sećanja. Ali, svakako, ta lopta postoji.
Marko je bio u operacionoj sali.
Bili smo zagrljeni, sa doktorkom Lokašuli u bolnici San Kamilo u Rimu. Jedan rezigniran, tužan, usamljenički i utešni zagrljaj, onaj koji se javlja kada mesto neizbežnog poraza počinje da preuzima nada koja počinje da se ostvaruje. Pronađen je donator kompatibilne koštane srži! Nada, međutim, postaje jalova podrugljivom i ciničnom igrom sudbine, upravo u trenutku u kome je stigla vest.
Marko je imao moždanu hemoragiju zbog iznenadnog pada broja trombocita. Previše oslabljen njegov organizam od tolikih transfuzija koje su pokušavali da mu smanje. Tog jutra telefonirala mi je Novka, sva izbezumljena. Marko se srušio na ulici, činilo se da je mrtav. U toj operacionoj sali pokušali su nemoguće, sada se bilo pred epilogom, ali niko nije imao hrabrosti da izgovori te reči... „Gotovo je!“
Ne, ne sme biti kraj, dakle napred sa traženjem više donatora krvi i krvnih pločica odgovarajuće krvne grupe, napred sa dežuranjem u bolnici, pored mame, bilo nas je puno, bili smo svi, uvek tu prisutni.
Odjednom, u tim dramatičnim i bolnim trenucima zazvonio je telefon. Bio je to Markov prijatelj, jedan veoma poznat srpski fudbaler, koji ga je posetio na njegov rođendan, u bolnici, obećavši mu da će mu poslati i fudbalsku loptu kao poklon. Marko je upoznao Dekija jednog sunčanog poslepodneva kada smo otišli da gledamo trening, a zatim u svlačionicu da snimimo zajedničke fotografije, dobijemo majice, da se smejemo, srećni. Ali sa Markom u operacionoj sali, izgleda upravo da je sve promašeno, kako drugačije reći: Ne, Deki, dosta je, ispao si iz igre!
Ali poklon je stigao u bolnicu San Kamilo, Deki nas je obaveštavao da je jedan njegov prijatelj tamo, ispred bolnice, sa zadatkom da preda taj poklon, sada tako apsurdan. Nije rekao ništa više. Odlazimo, Novka i ja, zagrljeni prema izlazu. Marko je bio u operacionoj sali i nije se zaista moglo učiniti ništa drugo osim iščekivati reči... „Gotovo je!“, reči koje niko nije imao hrabrosti da izgovori. Ali ni da nastavlja da čeka, razočarano. Novka se, tako, molila.
Glasno, ali se molila. Ne nekog boga, ili možda, i njega. Ona je molila Marka, dozivala ga iz svoga srca, pozivala ga da se bori, da se ne predaje. Bila je to litanija blaga i tiha, koja je razbijala tišinu drame, sveta litanija, mame koja nije mogla da prihvati da, posle toliko borbe, sve naprosto tako nestane.
Stižemo do ulaza u bolnicu. Napolju, Đuzepe, prijatelj Dekijev, daje nam poklon za Marka, fudbalsku loptu i šal.
U tom trenutku uzeh tu loptu u ruke i pogledah je. Vladala je neobična atmosfera kao da upravo u tom trenutku treba da počne jedna fudbalska utakmica, između života i smrti. Jedna fudbalska lopta, ta Lopta, poklon života, simbol radosti i igre, protiv jedne tragedije, te tragedije, koja samo što se nije realizovala-zavržila-stavila konačnu tačku. Vraćamo se na odeljenje sa Loptom u rukama. Od tog trenutka, kao čarolijom, Marku je svakim danom bilo sve bolje. Još uvek je u meni živo sećanje na ono jutro u kome mi je telefonirala Novka, kada se Marko tek povratio iz cerebralne kome... „Ale, kako si?“ – On je mene pitao kako sam...
„Dobro, Marko... sada sam zaista dobro!“
Ta Lopta je bila jedino za šta je doktorka dozvolila da bude na ormariću tokom operacije presađivanja koštane srži koja se desila dva meseca kasnije, 5. februara 2004. I uvek je tu morala biti, svaki put kada je Marko ponovo dolazio zbog kontrolnih lekarskih pregleda. Spakovana u torbi, ručnoj, jer se nikad ne zna, Lopta, ta Lopta... uvek je bila sa njim.
Marko je 20. septembra 2008. napunio osamnaest godina. Ali 5. februara svake godine slavi svoj drugi rođendan. Zajedno sa tom fudbalskom Loptom.
„Ne obazirući se na vreme koje samo što nije isteklo, obnovljene fizičke snage, šutirajući iz brzog kontranapada, srpski fudbaler je zadivljujućim udarcem lopte prevario golmana.“
Kao da je Markova sudbina koji se nalazio na golu života, bila da ga blokira. Zaista izvanderan go, ovaj put, Deki.
giovedì 5 settembre 2013
C'è un bambino che... anno 2013!
Iscriviti a:
Post (Atom)