Izgubljena pobeda
Lacio, moj Lacio
je igrao odlučujuću utakmicu.
Bio je na čelu
šampionata italijanskog fudbala i igrao je utakmicu na domaćem terenu, protiv
ekipe sa kojom, pre ili kasnije, moraš da se suočiš, ako želiš da postigneš
nešto u italijanskom fudbalu... sa Juventusom!
Ali ja nisam bio
na stadionu. Bio sam na ulici zajedno sa desetinama hiljada ljudi koji su
protestovali, uzvikivali da nam se nikakav rat ne dopada. Radilo se o ratu nazvanom
„humanitarnim“.
Živimo u vremenskom razdoblju u kome se ratovi
definšu kao „humanitarni“, ili „operacije međunarodne policije“ ili „bolne
neophodnosti“ ili pak „pravedni“, „manje zlo“ i tako dalje.
Ali ovo je bio
rat italijanske levice objavljen vladi!
Ne mnogo ranije
desničarska vlada je pala.
Trebalo je ponovo
izaći na izbore, to je bar bilo ono što su nam svi pričali u predizbornoj
kampanji. Bio je tu novi izborni zakon, dvostruke koalicije, druga republika i tako
dalje. Zbog čega, pošto je pala vlada, nije bilo nikakvog slaganja o nacionalnom
jedinstvu, već se trebalo ići na nove izbore. Ovaj put, ne.
Kosiga,
italijanski političar, oduvek veoma blizak NATO-u, CIA-i i SAD-u, bio je upućen
u sve to i izmislio je malu političku partiju centra koja je okupila nešto malo
parlamentaraca desnice i pridobila ih da glasaju za levicu omogućavajući tako
Dalemi da napravi novu vladu. Biće to vlada koja će voditi rat protiv
Jugoslavije.
Zajedno sa
NATO-om, ali protiv italijanskog Ustava, koji je svetinja, napisanog krvlju
onih koji su se borili protiv nacizma i fašizma, onih koji su umrli za slobodu,
pre i u toku Drugog svetskog rata.
Sa našeg tla, po
prvi put, uzleteli su u vazduh naši avioni da bi krenuli da bombarduju jednu
suverenu zemlju koja nas nije napala. Bili smo u ratu. U stvarnosti to smo još
uvek u nekim delovima sveta, ali nam govore da su to sve „mirovne misije!“
Koji neobičan pristup
poimanju mira, u uniformima i sa oružjem!
NATO je uspeo da povede
svoj rat i na trgu nas je bilo samo nekoliko desetina hiljada da bismo rekli
ne!, ovaj, kao i svaki drugi rat bio je bezočan! Ali toliko ljudi, previše,
ostalo je kod kuće, zašto...
Zato što su nam
govorili da je Milošević diktator...
Zato što su bili
za samoopredeljenje naroda...
Zato što su nam
govorili da Srbi, na Kosovu, ubijaju sve Albance...
Zato što je
čitava Evropa bila za vojnu intervenciju...
Zato što smo se
uključili u pomoć civilnom stanovništvu koje je bežalo od etničkog čišćenja...
Zato što,
govorili su ex-komunisti, levica mora da dokaže SAD-u da je još bolja od
desnice u svojoj poslušnosti prema NATO-u i u vođenju rata...
Zato što,
govorili su post-fašisti, desnica ne sme da zaboravi Tita i fojbe
sa Istrom i Dalmacijom koje bi trebalo da ponovo pripadnu Italiji...
Zato što i Kurdi
iz Oćalana, u Turskoj... Ne, Kurdi ne!
Zato što i ETA, u
Španiji... Ne, ETA ne!
Zato što i u
Irskoj... Ne, Irska ne!
Zato što u Belgiji,
u Čečeniji, na Korzici... Ne više, sada je dosta!
Bilo je samo
jedno zato što. Zato što je levičarska partija, ona koja je svojevremeno bila
partija radnika, težaka, izrabljivanih masa, manjina, zaboravljenih i
ugnjetavanih, seljaka, koja je bila protiv kapitalizma koji je izrabljivao naugroženije
socijalne slojeve, ta partija... je najzad stigla do vlade! Nije se moglo i
nije se trebalo suprotstavljati joj se, nije se moglo i nije se trebalo
dovoditi je u pitanje. Trebalo je biti poslušan i tačka! Svi su ostali kod
kuće.
Da je desnica
bila ta koja je vodila taj rat imali bismo milion osoba na trgu. I zadali bismo
makar neki problem više NATO-u.
Jer je
Jugoslavija bila prijateljska zemlja, toliko nas je išlo tamo na odmor, bila je
na pola puta između Staljina i kapitalizma, uspela je u poduhvatu da u njoj decenijama
zajedno žive etnije toliko različite po kulturi, religiji, običajima, markama
kafe... Zato što se radilo o agresiji, a naš Ustav, u članu 11, to
nedvosmisleno kaže: Italija ne priznaje rat kao sredstvo rešavanja međunarodnih
nesporazuma!
Pa ipak ništa.
Svi su kod kuće i ćute.
Čak ni vesti o
„kolateralnim štetama“, još jedan lepši izraz da se označe štete koje rat
prouzrokuje, nisu podstakle indignaciju.
Od bombi na
konvoj sa albanskim izbeglicama u Đakovici, do bombi na beogradske bolnice...
od bombi na zatvor u Istoku, do grafitnih bombi na beogradske električne
centrale koje su ostavljale bez svetlosti čak i inkubatore na odeljenjima sa
novorođenčadi... Od masakra na niškoj pijaci, do bombi na jugoslovensku
televiziju u kojoj ginu zaposleni civili... A zatim bombardovanje Zastave,
jugoslovenskog „Fijata“...
„Za Božić ste nam poslali pakete, sada nam šaljete
bombe“, bile su reči
zaposlenih u fabrici. A zatim, bombardovanje pančevačke Petrohemije sa
katastrofalnim posledicama zagađenja životne sredine. A da ne govorimo o uzajamnim
osvetama između jugoslovenske vojske i paravojnih formacija UČK, naoružanih
grupacija koje su obećavale da će „osloboditi“ Kosovo, pod čim su podrazumevali
albansku etniju. U svemu tome žrtve su bili mnogi civili.
Zatim protesti
italijanskih ribara Jadranskog mora jer je njihovo more korišćeno kao deponija
za bombe koje nisu eksplodirale i kojih su se avioni oslobađali pri povratku iz
svojih pohoda. Tužan i dugačak bi bio spisak ako produžimo sa nabrajanjem.
Bio je oboren i
jedan Apač avion NATO-a.
U Beogradu su
štampali majice u čast toga događaja, ironizirajući povodom tobožnje
nevidljivosti tih ratnih naprava. Apač... pored toga što su uzeli dušu tome
narodu, prisvojili su i njihovo ime koristeći ga kao simbol smrti što je tako
daleko od kulture indijanskog naroda.
Protesti su se uskoro
završili zbog obeshrabrenosti učesnika, ustupivši mesto frustraciji, nemoći,
razočarenju usled uviđanja da se gotovo uopšte ne može uticati na stvari. Šta
uraditi?
Bilo je jedno
udruženje koje je tražilo volontere i dobrotvorne priloge za izbeglice sa
Kososva. Ali i za one koji su bežali, a nalazili su se na „pogrešnoj“ strani,
jugoslovenskoj.
Jedna misija toga
udruženja odnosila se na istočnu Evropu, tako je dospela i u Beograd i donela
lekove u neke bolnice. Simboličan gest ali zaista hrabar i neuobičajen. Ovo
udruženje se zvalo „Most za...“. Most kao simbol komunikacije i bratstva između
dva naroda na suprotnim stranama.
Koja slučajnost!
Toliko mostova u Srbiji je srušeno, a upravo ta organizacija ide u Srbiju.
Jednog jutra sam
im telefonirao i u toku poslepodneva, posle posla, odoh da ih potražim u
njihovom iznajmljenom sedištu blizu Republičkog parlamenta u Rimu. Bio je to
početak ove priče.
U međuvremenu,
Laciju baš nije išlo najbolje.
Onu presudnu
utakmicu izgubili smo sa tri prema jedan, i na kraju, upravo zahvaljujući
Juventusu, Milano, druga veoma moćna ekipa bogatog severa, uzela nam je ispred
nosa toliko priželjkivanu pobedu.
Kada moćnici
odluče da se udruže, čine to uvek veoma efektno. A najslabiji uvek najviše trpe.
Respirator
Postoje reči koje
ne možeš zaboraviti uprkos vremenu koje je proteklo.
One su tu, duboko
u tebi, u skrivenom kutku tvoga srca. Čini se kao da su nestale, zaboravljene,
međutim, iznenada, ponovo iskrsavaju da bi te stegle u grlu, ne ostavljajući te
više na miru. I to se može desiti na bilo kom mestu. Meni se slična stvar
desila u Beogradu, u jednom Institutu za novorođenčad o kome nisam znao ništa
pre toga, ispred inkubatora u kojima su se nalazile prerano rođene bebe sa
disajnim i drugim problemima.
Rat protiv
Jugoslavije je bio u toku, neki su ga čak nazivali „humanitarnim“, a u tom
Institutu nije bilo struje zbog grafitnih bombi koje su bačene na električne
centrale ali i na druge objekte, tako da je jedna okrznula i taj Institut.
Generatori su uspevali da ponovo povrate živote u ovim inkubatorskim aparaturama,
ali ih nije bilo dovoljno za sve mališane.
Našao sam se tamo
sa organizacijom „Most za...“, radi serije projekata namenjenih da se da
podrška lokalnom stanovništvu i nekim zdravstvenim strukturama. Ukratko,
podrška „neprijateljima“.
Direktorka
Instituta, doktorka Slobodanka, pokazuje nam posledice bombardovanja, govori
nam o porastu broja prerano rođene dece za vreme i posle rata, prave i istinske
agresije, sedamdeset i osam dana bacanja bombi zbog koji neko mora da preuzme
odgovornost, pre ili kasnije... kada jedna reč izađe sa njenih usana i steže me
u grudima navalom izazvanih uspomena, ponovo povezujući niti koje su samo
naizgled bile pokidane.
„Veoma nam je neophodan jedan respirator... ali
nemamo dovoljno finansijskih sredstava!“
Respirator. Zvučalo
je kao neka magična reč, a bila su to pak samo hladna i bezlična slova složena
zajedno da bi definisala, čak i ne na ubedljiv način, jedan od neophodnih
zdravstvenih aparata. Respirator...
Bilo je to na
samom početku moga razdoblja Griže savesti kada još nisam znao kako tačno da se
ponašam u svetu mišićne distrofije i UILDM-a,
Italijanskog Saveza za borbu protiv mišićne distrofije.
Kristijan je bio
na izmaku života, imao je ozbiljne probleme sa disanjem. Jedan aparat koji je
trebalo da stigne među prvima u Italiju, mogao je da ga spasi. Bila je to borba
sa vremenom ali je aparat stigao. A sa njim i Proleće. Kristijan je izašao
napolje iz svoje sobe, opet je izašao na ulice sa svojim kolicima, kretao se,
upoznavao nove ljude. Za nas je to bilo Prijateljstvo. Koje će trajati večno, i
posle njegove smrti, koja je došla jedne noći u kojoj sam bio sprečen da
ostanem blizu njega. Ali staro Prijateljstvo se ponaša kao izvesne reči.
Ponekad ponovo procveta. U tom trenutku, u Beogradu, ta reč me je podsetila na toliki
broj prijatelja koje nikada nisam sasvim zaboravio koji bi, možda, mogli da mi
pomognu da probudimo nadu u ovim pedijatrima koji stoje pored mene,
profesionalnim lekarima koji su primorani da traže pomoć od svakoga ko ima
strpljenja da ih sasluša. Pomislih na nadmenost i aroganciju sa kojom se kreću izvesni
naši stručnjaci, poput Bogova na zemlji i koliko je to u suprotnosti sa
snishodljivošću koju nameću očajanje i nemoć. Pomislih na toliko, na previše
mesta na zemlji u kojima jedno društvo sve više globalizovano, egoistično,
podređeno kapitalu i profitu, sve manje solidarno, primorava milione osoba na
poniženje, oskudicu, propadanje i smrt.
Vratih se kući, u
Italiju, sa tom rečju na pameti.
Moji prijatelji
će mi pomoći u to sam siguran. Napisah velik broj pisama od kojih jedno predah
lično Paolu, mom prijatelju lekaru i savetniku UILDM-a, koji će o tome da popriča
sa Fortunatom, drugim prijateljem-lekarom, sanitarnim direktorom UILDM-a, dok
drugo pismo uputih Glavnom Savetu. I jedne večeri, jedan Paolov poziv mi najavi
lepu vest: UILDM će finansirati jedan projekat „Mosta za...“, tako što će, prvo,
kupiti jedan respirator za novorođenčad i jedan pulsometar, a zatim što će
ostati na raspolaganju za solidarne i prijateljske odnose ali i za
profesionalno usavršavanje. Upravo ono što smo mi iz „Mosta za...“ imali i uvek
imamo na umu. Kao u dijalogu koji se vodi među sličnima, suvišne reči nisu
potrebne.
Posle nekog
vremena naša saradnica iz Beograda nas je obavestila da je u januaru na tom
Institutu bila nacionalna televizija da bi snimila prilog. Ja nisam bio tamo.
Nije ni bilo od značaja da li ću biti. Najvažnije je bilo da su tamo ti
aparati. Pričali su o odnosima sa našom Organizacijom, o planovima, ukazujući
na solidarnost koja se realizovala konkretno sa tom donacijom, pričali su o
UILDM-u, o meni, o svojim bebama. Ali nisu ništa mogli da kažu o toj čarobnoj
reči koja mi se jednog dana pred inkubatorima isprečila u grlu, stežući ga tako
jako da je pretila da me skoro uguši, tako da me je primorala da potražim jedan
smisao izgubljen pre toliko godina, pred jednim pogledom, pogledom Prijatelja,
koji je samo tražio da ostanem, da ne odem. Jer je čekao svoju smrt. I hteo je
da budem blizu njega, da bi mogao da priča, priča, priča...
Drinka Pavlović
Ideje dolaze
same, a ne onda kada ih tražiš. Ukratko, ne radi se o planu. I tako ti može
pasti na pamet, tokom sastanka u Udruženju, dok diskutuješ o tome kako
nastaviti sa projektima započetim ili onima koji treba da se realizuju... da
dočekaš Novu godinu u Jugoslaviji, sa izbeglicama bezočnog „humanitarnog“ rata.
Čini se da su reči izgubile svoj smisao.
Rat postaje
„humanitaran“, mir „ispravan“, sloboda „trajna“, pravda „beskrajna“. Sama imenica
više nije dovoljna. Pošto je izgubljeno značenje i pamćenje, sve se može
modifikovati sa odgovarajućim pridevima.
Postoji još jedna
reč koja je veoma ugrožena. Razmenjujemo je neprekidno, uvek je ista... „Sve
najbolje!“
Može se
pozdraviti iz učtivosti, poželeti lepe želje pak ne, one moraju krenuti iz
jednog srca, našega i stići do srca drugoga. Inače je bolje ćutati. Pogledali
smo se u oči. Sa izbeglicama iz prihvatnog centra u Kraljevu bilo bi veoma
komplikovano, već je bio 20 decembar, a bilo je previše stvari da se odradi.
Ali tu je i
Institut za maloletnu siročad, Drinka Pavlović iz Beograda.
„Tu se može organizovati, sve će biti lakše, priredimo
im to iznenađenje!“
Naravno, da ćemo
im ga prirediti! Neko je krenuo avionom, neko vozom, neko kolima, pretrpani
igračakama i poklonima, špagetima da ih pojedemo zajedno, sočivom, čokoladnim
tablama i neizbežnim šampanjcem i vinom da se nazdravi. Krenuli smo, dakle.
„Jezik neće biti problem, videćete“, kažem dok vozim, sa našom decom koja
spavaju. Jezik nije problem. Nikada neće ni biti.
Oči sa svojim
pogledima... srca sa svojim emocijama... suze i zagrljaji, najzad, sve to
zajedno može da napravi čuda. I napravilo ih je i ovaj put.
Zajedno sa svim
tim poklonima koje smo primili, namenjenima nama.
Lični predmeti
mnoge dečice i dece Drinke Pavlović koja su nam to poklanjala od srca, kao znak
prijateljstva.
„Srećna razmena“,
rekao bi Indijanac Sijuks.
Srećna razmena, da.
I iskrene najlepše želje, deco!
Neka zauvek bude
srećna nova godina! Pa, dakle...
„Srećna Nova
Godina!“
Naš prijatelj Ljuba
Jednoga dana
upitao sam Ljubu gde bih mogao da nađem drveni sto na kome bismo igrali Subbuteo.
Naveo je dva stolara u Beogradu koji bi mogli da nam daju povoljnu cenu. Srpski
jezik je komplikovan. Ali i sa engleskim, ponekad, stvari se zakomplikuju. A ja
i Ljuba smo se sporazumevali na engleskom.
Nisam odmah
shvatio gde su tačno ti stolari. I tako smo počeli da hodamo. Presedali smo iz
autobusa u autobus, prošli pola grada. Stigli smo do malih zanatskih radnji,
ali nismo uspeli da nađemo sto. Ponekad, nisu ni znali šta da nam kažu. Pa
ipak, pronaći drveni sto ne bi trebalo da je teško. Ali jedan je bio prekratak,
drugi preuzak, drugi nam nije mogao da iseče jer mu je mašina bila pokvarena,
oni koje je imao nisu odgovarali nameni. Iscrpljen, uspeo sam da ubedim Ljubu
da odemo u radnju nameštaja blizu sirotišta. Ujutro sam je bio primetio, ali je
Ljuba tvrdio da je ta preskupa.
Najzad, uspeo sam
da kupim sto odgovarajućih dimenzija. Doneli smo ga peške, od radnje do
sirotišta, držeći da pažljivo kao da prenosimo relikviju, madonu u procesiji,
kao Stanlio i Olio sa pijaninom. S takvim stvarima se nikada ne šali.
Doneo sam sve,
minijaturne figure fudbalera različitih ekipa, golmanske mreže, lopte, zeleni
tepiščić za teren, ali sam sve ostavio zapakovano. Nije bilo mnogo vremena da
bi se igralo ili obučilo veću decu. A Ljuba pak nije bio zainteresovan za
fudbal. Bio je najbolji od svih, ali ne u fudbalu. Ljuba će postati inženjer.
Prvi put kada smo
se sreli prilikom tog dočeka Nove godine u sirotištu, uredio je pravu i
istinsku plesnu dvoranu pribegavajući dovitljivosti, prilagođavajući ono što je
pozajmio od ponekog prijatelja. Zvučnici, jack,
pojačivači, ukrasne vrpce, stereo i svetla. Prava diskoteka.
I plesali smo svi
zajedno i uz ritam balkanske muzike, dok je Ljuba bio dj. Zatim, tokom leta, radio
je kao tehničar zvuka prilikom predstave vezane za stihove, na melodiju pesme:
„Na istočnom vašaru“, Anđela Branduardija. Već znate: „I dođe pas koji pojede
mačka koji je pojeo miša“? Ta pesma.
Uključili smo svu
decu iz ustanove. Jedno dete je bilo preobučeno u mesara, drugo u anđela, jedno
u psa, drugo u mačka, pa u miša i tako redom dok nisu obuhvaćeni svi likovi.
Ujutru u dvorištu, najmanja dečica su bojila kostime, maske, scenografiju i
pravili razne pomoćne dodatke. Oni veći su imali probe hora, u jednom delu
dvorišta. Zatim su tu bili plesači, koji su trebaili da uđu na scenu u odgovarajućem
trenutku, u svojim kostimima. Naziv predstave je bio: „Jedino pravo bogatstvo... solidarnost!“
Probali smo mnogo
puta. Ali na veče premijere u prisustvu vladike, direktorke, zvaničnika,
generala u uniformi svakako nismo mogli da predvidimo ispade! Poput iznenadne
pojave Lakija koji je ne mareći za predstavu u toku, ušao na sred scene,
odigrao jedan svoj improvizovan ples, opsovao nešto, šutnuo nogom stolicu,
vrata, šutnuo u zadnjicu jednog dečaka i otišao sa scene. Posle predstave videli
smo da je Laki nastavio svoj šou tako što je pocepao tabelu sa rezultatima
turnira. Laki je bio takav. A to je bila Drinka.
Ali Ljuba je bio
drugačiji. Bio je izbeglica iz Hratske, sa roditeljima koji su zbog neimaštine
bili primorani da ga ostave u ustanovi, tu je odrastao i objašnjava nam da je u
Drinki tako. Toliko truda, a zatim sve upropašteno, za tili čas. Ali potrebno
je imati strpljenja i ponovo početi, svaki put. Potrebno je vremena. Svaka
ljudska aktivnost traži vreme, nikada ne sme biti u pitanju žurba, novac,
ustupci. Trebalo je čekati pravi trenutak. A kada smo stigli sa tim stolom u
ruci to je predstavljalo pravi trenutak. Posle dana provedenog u njegovom
sastavljanju taj trenutak je konačno stigao. I mogao si da uhvatiš svaku njegovu
nijansu, koja će ostati, zauvek, u srcu svakoga od nas.
Nekoliko godina
kasnije došao je po nas na aerodrom. Bio je sa Natašom, još jednom bivšom devojčicom
iz Drinke koja je sada za njih bila daleka uspomena. Nataši smo uručili jednu
šivaću mašinu, poklon naših prijatelja za nju koja je volela modu i volela da je
kreira. Čekali su nas par sati, Ljuba i Nataša, jer je avion kasnio. Na izlazu
se zagrlismo, on nam odmah pomognu oko torbi, uputivši se prema autobuskoj
stanici...
„Ma, hajde, Ljubo, ovaj put ćemo uzeti taksi!“
„Ne! Možemo ići autobusom, zašto bespotrebno
trošiti novac?“
„Već si dugo čekao, biće da i tebe čaka posao, a i
mi kasnimo...“
„Nemoj da brineš! Imamo vremena! Imam karte i za
vas!“
Posle više od
sata čekanja stigao je autobus, sa našom grupom van sebe zbog kašnjenja. U sebi
sam se pak smešio. Zato jer se Ljubi nikada nije žurilo, jer Ljuba hoda, ne
uzima taksi, ide autobusima. Jer je Ljuba u svome rokovniku, na stranici za taj
dan zapisao naša imena. Jedno po jedno. A svako ime traži svoje vreme koje mu
treba posvetiti. Takav je bio, a i danas je takav, naš prijatelj Ljuba.
Milijana
Milijana,
devetogodišnjakinja, upravo je sišla iz aviona.
Poput druge dece,
upravo je upoznala porodicu koja će je ugostiti u Italiji u toku ove tri
nedelje. Ali odjednom je briznula u plač.
Pokušavamo da je
utešimo, ali se ona ne smiruje!, ona nastavlja da plače, neutešna.
Novka, naš
prevodilac, popričala je sa njom i sve je odmah postalo jasno... Milijana nije
imala kupaći kostim!
Čula je da se
priča o moru, o njegovom beskraju, o njegovoj lepoti i da se na more ide u
kupaćem kostimu.
Ali ona taj
kostim nije imala. I briznula je u plač, očajna.
Od tada, Milijana
je više puta dolazila u Italiju i kupaći kostim joj nikada nije nedostajao.
Isto kao ni želja da ga uvek ponovo vidi, to more koje je sada više nije plašilo.
Anđela i miš
Postoji jedan miš
koji ne može da se smiri, u vrtu moje kuće.
Našao je jedan
zubić, pre nekog vremena i ne zna ko je njegov vlasnik.
Tako luta, u
potrazi za tim vlasnikom jer, inače, ako ga ne nađe neće moći da mu uruči ni
novčić. Svi miševi imaju na raspolaganju i nekoliko tih novčića. Ali sami sa
zubićima ako ne znaju njihove vlasnike, sve postaje mnogo komplikovanije.
Ali vlasnika tog
zubića ja poznajem. Bolje reći, poznajem je. To je devojčica od devet godina,
zove se Anđela. Živi u Kraljevu, u južnoj Srbiji, bivšoj Jugoslaviji. Uradili
su analizu njene DNK, tako mi je rekla njena mama, da bi uporedili njenu DNK sa
ljudskim ostacima koje su našli u jednoj zajedničkoj grobnici na Kosovu, u Orahovcu.
Među tim ostacima možda je i Anđelin tata, ubijen nasilno u jednom bezočnom
ratu, koji niko nije razumeo ni objasnio do kraja. Ubijen od strane nasilnika
koji su pripremali taj rat do najsitnijeg detalja. Anđela nije znala da je u
tim najsitnijim detaljima bila i smrt njenog tate. Nije mogla znati da će je
taj rat prisiliti na izbeglištvo, primorati je da beži sa samo godinu i po
dana, a da nikada nije ni upoznala svoga tatu. Nije mogla to da zna. A nije
mogao to da zna ni Lazar, njen tata. Pa ni njena mlada mama Slađana, koja sada
pokušava da nastavi život. Daleko od rata, daleko od onoga života sastavljenog
od smrti.
Ali ne zna ništa
ni ovaj miš koji se vrti po mome dvorištu sa zubićem i novčićem koje treba da
odnese. Nije mogao da zna da će taj rat doneti Anđelu da se igra u ovom
dvorištu u kome su najveća opasnost za miševe – mačke. Anđela se igrala u ovom
vrtu, sa drugom decom, pa i sa mačkama. Doživela je trenutke radosti, sreće i
ovde je izgubila jedan svoj zubić. Miš samo traži mesto gde bi mogao da ostavi
taj novčić. Ne verujem da će čekati do sledeće godine. Godine prolaze, menjaju
stvari. A i mačke su velika opasnost. Rekao sam mu da mi da novčić i da se ne
brine. Ja ću se pobrinuti da ga odnesem Anđeli, sledeće zime.
U međuvremenu,
mama Slađana nas je obavestila da su našli DNK kompatibilnu sa DNK male Anđele
među ljudskim ostacima iz te zajedničke grobnice. To znači da su našli Lazara,
Anđelinog oca. Ali sve to Anđela još uvek ne zna...
Svetlo upaljeno noću
Ko zna da li još
uvek pališ svetlost,
noću, pre nego
što ćeš zaspati.
I ko zna da li
ćeš, kada se probudiš i vidiš da je ugašena,
ko zna, da li ćeš
ustati da je ponovo upališ.
I da li koristiš
onaj respirator za astmu,
koji si ovde prestala
da koristiš
Ovde si prestala
da se bojiš svoga disanja,
ovde sa mnom, kod
mene, sa nama.
Jer ovde je more,
ono more koje ti nosi vetar u lice,
ono koje te
odnosi daleko, koje ti bodri dušu,
koje podiže
talase a ti se bacaš njima u susret, u njih.
Bez straha, samo
iz ljubavi prema igri,
Jer voda je igra...
dragocena,
prirode, kada se
živi zajedno,
svako sa svojom
srećom.
Ali svetlost
noću, nju si uvek palila. To znam.
Uprkos poljupcu,
uprkos nežnosti,
Uprkos onim lepim
željama...
„Laka noć i... lepo sanjaj!“
Lepo sanjaj,
devojčice!
Toliko daleko od ove
večeri,
od ovog drveća,
od ovih zidova,
koji poznaju tvoj
glas i tvoj osmeh,
tvoje uzvike
radosti i besa
i tvoje suze
nostalgije.
Spavaj lepo,
sanjaj svoju svetlost,
Učini da zauvek
ostane upaljena.
Na trenutak bila
je upaljena i za mene.
Fudbalska lopta
Postoji jedna
fudbalska lopta koja odskakuje između emocija i sećanja, između ljubavi i čarolije,
između nade i straha, radosti i bola, napravljena da kruži između Italije i
Srbije i obrnuto, spakovana u jenoj torbi.
Ne znam, u ovom
trenutku, dok kristališem tu uspomenu, da li ću uopšte uspeti da napišem
celovitu priču o njoj i protagonistima koji su vezani za nju, koji je nikada
nisu šutnuli, tu loptu. I da li će se to dopasti lopti. Znam samo da je reč o
priči koja će morati da bude ispričana, pre ili kasnije, da ne bi pala u
zaborav sa hiljadama drugih, izgubljenih na rubovima sećanja. Ali, svakako, ta
lopta postoji.
Marko je bio u
operacionoj sali.
Bili smo zagrljeni,
sa doktorkom Lokašuli u bolnici San Kamilo u Rimu. Jedan rezigniran, tužan, usamljenički
i utešni zagrljaj, onaj koji se javlja kada mesto neizbežnog poraza počinje da preuzima
nada koja počinje da se ostvaruje. Pronađen je donator kompatibilne koštane
srži! Nada, međutim, postaje jalova podrugljivom i ciničnom igrom sudbine,
upravo u trenutku u kome je stigla vest.
Marko je imao
moždanu hemoragiju zbog iznenadnog pada broja trombocita. Previše oslabljen
njegov organizam od tolikih transfuzija koje su pokušavali da mu smanje. Tog
jutra telefonirala mi je Novka, sva izbezumljena. Marko se srušio na ulici, činilo
se da je mrtav. U toj operacionoj sali pokušali su nemoguće, sada se bilo pred
epilogom, ali niko nije imao hrabrosti da izgovori te reči... „Gotovo je!“
Ne, ne sme biti
kraj, dakle napred sa traženjem više donatora krvi i krvnih pločica odgovarajuće
krvne grupe, napred sa dežuranjem u bolnici, pored mame, bilo nas je puno, bili
smo svi, uvek tu prisutni.
Odjednom, u tim dramatičnim
i bolnim trenucima zazvonio je telefon. Bio je to Markov prijatelj, jedan veoma
poznat srpski fudbaler, koji ga je posetio na njegov rođendan, u bolnici,
obećavši mu da će mu poslati i fudbalsku loptu kao poklon. Marko je upoznao
Dekija jednog sunčanog poslepodneva kada smo otišli da gledamo trening, a zatim
u svlačionicu da snimimo zajedničke fotografije, dobijemo majice, da se
smejemo, srećni. Ali sa Markom u operacionoj sali, izgleda upravo da je sve
promašeno, kako drugačije reći: Ne, Deki, dosta je, ispao si iz igre!
Ali poklon je
stigao u bolnicu San Kamilo, Deki nas je obaveštavao da je jedan njegov
prijatelj tamo, ispred bolnice, sa zadatkom da preda taj poklon, sada tako
apsurdan. Nije rekao ništa više. Odlazimo, Novka i ja, zagrljeni prema izlazu.
Marko je bio u operacionoj sali i nije se zaista moglo učiniti ništa drugo osim
iščekivati reči... „Gotovo je!“, reči
koje niko nije imao hrabrosti da izgovori. Ali ni da nastavlja da čeka,
razočarano. Novka se, tako, molila.
Glasno, ali se
molila. Ne nekog boga, ili možda, i njega. Ona je molila Marka, dozivala ga iz
svoga srca, pozivala ga da se bori, da se ne predaje. Bila je to litanija blaga
i tiha, koja je razbijala tišinu drame, sveta litanija, mame koja nije mogla da
prihvati da, posle toliko borbe, sve naprosto tako nestane.
Stižemo do ulaza
u bolnicu. Napolju, Đuzepe, prijatelj Dekijev, daje nam poklon za Marka,
fudbalsku loptu i šal.
U tom trenutku
uzeh tu loptu u ruke i pogledah je. Vladala je neobična atmosfera kao da upravo
u tom trenutku treba da počne jedna fudbalska utakmica, između života i smrti.
Jedna fudbalska lopta, ta Lopta, poklon života, simbol radosti i igre, protiv
jedne tragedije, te tragedije, koja samo što se nije
realizovala-zavržila-stavila konačnu tačku. Vraćamo se na odeljenje sa Loptom u
rukama. Od tog trenutka, kao čarolijom, Marku je svakim danom bilo sve bolje.
Još uvek je u meni živo sećanje na ono jutro u kome mi je telefonirala Novka,
kada se Marko tek povratio iz cerebralne kome... „Ale, kako si?“ – On je mene pitao kako sam...
„Dobro, Marko... sada sam zaista dobro!“
Ta Lopta je bila
jedino za šta je doktorka dozvolila da bude na ormariću tokom operacije
presađivanja koštane srži koja se desila dva meseca kasnije, 5. februara 2004.
I uvek je tu morala biti, svaki put kada je Marko ponovo dolazio zbog
kontrolnih lekarskih pregleda. Spakovana u torbi, ručnoj, jer se nikad ne zna,
Lopta, ta Lopta... uvek je bila sa njim.
Marko je 20.
septembra 2008. napunio osamnaest godina. Ali 5. februara svake godine slavi
svoj drugi rođendan. Zajedno sa tom fudbalskom Loptom.
„Ne obazirući se na vreme koje samo što nije
isteklo, obnovljene fizičke snage, šutirajući iz brzog kontranapada, srpski
fudbaler je zadivljujućim udarcem lopte prevario golmana.“
Kao da je Markova
sudbina koji se nalazio na golu života, bila da ga blokira. Zaista izvanderan
go, ovaj put, Deki.
Umetnik života
Danas sam primio
jedan od najlepših poklona u životu.
Bio je to tavolino, na srpskom se kaže... Sto.
Slično kao u
kartaškoj igri „sedam i po“, u Italiji. Kada misliš da imaš odgovarajuće karte
i možeš nastaviti igru onda kažeš... Sto!
Taj stolić je bio
mnogo lep. Mali i jednostavan, za čaj, za kafu, za piće. Ili za rakiju. Onaj ko
ga je napravio pravi je umetnik. To je bilo njegovo prvo pravo umetničko delo.
Taj umetnik je Srbin. To je umetnik života. On se ruga životu. Jer ga je život
hteo prevariti-izigrati-nasamariti u izvesnom smislu u određenom trenutku. U
trenutku koji se desio zaista mnogo mnogo prerano.
Život je smislio
jednu od onih teških bolesti krvi. Pomislite samo, Anemia Aplastica, Kada se izgovori ovakvo ime čak se i nema utisak
da je reč o bolesti. Muzička grupa, reklo bi se.
Život ga je
primorao na godine provedene u bolnicama, sa trenucima u kojima je sve
izgledalo gotovo i bez nade, trenucima u kojima se pomiriš sa sudbinom i kažeš:
„Dobro, pobedio si, predajem ti nazad,
tvoj život“. Trenuci u kojima se se, čini se, predali svi. Svi, pa i
lekari. Ali on ne. On se nije predao i ne predaje se.
Borio se, iz
trennutka u trenutak, iz sata u sat, iz dana u dan, sve do tog dana. Dana
presađivanja koštane srži.
Sada, posle
godina borbe, umetnik života je proslavio svoju pobedu napravivši sam svoje
prvo delo. Stolić. Na srpskom se kaže „Sto“. I poklonio mi ga je. I iznenadio
me.
Stavio mi je
povez preko očiju, doveo me do predmeta, podsticao me da ga dodirujem, milujem,
da pogađam o čemu je reč. A zatim je rekao: „To
je za tebe, Ale!“
Gledajući
fotografiju na kojoj smo bili zajedno ovekovečeni, pored njegovog prvog rada,
osetio sam se donekle i ja umetnikom.
Jer prava
umetnost ležala je zaista u toj fotografiji. Fotografiji koja se ruga životu.
Upravo kao što to zna izvanredno da radi orkestar za svadbe i sahrane, jedan od
onih koji se mogu slušati u Srbiji. Ovde to zaista znaju dobro da rade, da se
narugaju životu... ali i smrti.
Danas sam primio
jedan od najlepših poklona u svome životu.
Bio je to stolić.
Na srpskom se kaže... Sto. I ja sada, kao da sam u igri kartama, mogu
zadovoljno da kažem... „Sto!“
Odlomci
uzeti iz poglavlja 2
Jelena
Jelena se držala
po strani, tiha, poput nekoga ko ne želi da smeta.
Dogovorili smo se
da se nađemo u toj ugostiteljskoj školi da bih joj uručio ratu podrške na
daljinu. Ona živi u Vrnjačkoj Banji, srpskom termalnom centru, oko dva sata
vožnje južno od Beograda, u jednoj sobi bivšeg hotela, svojevremeno sedišta
radnika koji su radili na održavanju banje, na pet minuta od škole. Hodamo sa
direktorom koji ističe prednosti svoje školske ustanove, baš kao što to zna da
radi svaki pravi menadžer. Ipak sam joj krenuo u susret, da joj se javim,
ostavljajući grupu da produži svojim putem. Jelena se nasmešila i rekla mi da
ne brinem, ona bi čekala. Na kraju susreta, Jelena je dobila svoju novčanu
svotu.
Dragana, njena
jedinica koju prihvatamo leti u Italiji, bila je u školi.
Ispred kompjutera,
koji su joj poklonili prijatelji kod kojih je bila u gostima, provodi dosta
vremena i mnogo je raduje, kaže nam mama. Dragana je mila devojčica. Drži mnogo
do linije, na pragu je adolescentskog doba i stoga malo jede.
„Ali, tokom proslave, nikakva dijeta ne dolazi u
obzir! Organizujemo žurku u Kraljevu da bismo svi bili zajedno i proveli jedno
veče u veselju, dok čekamo Novu godinu. Hoćete li doći? Bilo bi nam zaista
veliko zadovoljstvo...“
Ali na Jeleninom licu odjednom se pojavljuje koprena tuge... „Dragana ako želi može doći zajedno sa
svojom prijateljicom Milijanom, ali ja... ja ne. Kada su proslave radije
ostajem kod kuće. Hvala vam...“
Jelena je
izgubila muža na Kosovu. Nestao je poput toliko drugih Srba u dalekom ratu.
Zvao se Pera. Rat iz 1999. vođen je u odbranu njegovih ubica. Na haškom
tribunalu svedoci su pričali o Peri i o toliko drugih koji su nestali,
deportovani prema granici sa Albanijom i možda završili u ozloglašenoj „žutoj
kući“, polaznoj bazi za trgovinu ljudskim organima koju je finansirala UČK,
trgovinu koju je u svojoj knjizi obelodanila Karla del Ponte koja je godinama
bila glavni tužilac haškog tribunala, koja svakako nije nastrojena prijateljski
prema Srbima! Istrage, koje je uvek veoma teško sprovesti, kao i obično, nisu
dovele ni do kakvih rezultata. Jedina izvesna stvar za Jelenu, još uvek
zaljubljenu u svoga čoveka jeste da joj vreme nije nadoknadilo baš ništa od te
njene nekadašnje ljubavi.
Danas Jelena radi
u jednoj kineskoj prodavnici. Ponekad se čuje sa svojom prijateljicom Imrenom,
Albankom koja je ostala na Kosovu i kaže joj da je opasno tamo se vratiti i
tamo živeti. I ni za koga, pa ni za njenu prijateljicu nema dobrih vesti, ni
posle „nezavisnosti“.
Opraštamo se.
Hteli smo da je odbacimo kolima ali Jelena više voli da se vrati peške, uprkos
snegu, u mali stančić u tom bivšem hotelu za radnike na održavanju električnih
postrojenja, stavljenom na raspolaganje ratnim izbeglicala. Sama sa koprenom
melanholije koja joj zaklanja i štiti lice. Od nepodnošljive hladnoće, od
usamljenosti.
Ljubavno pismo
Poslaću ovo moje
pismo na našu staru adresu.
Bila je to mala
kuća, naša, ali puna snova. Snova koje smo poveravali jedno drugom tihim glasom
iz straha da se ne ostvare. Sanjali smo otvorenih očiju, sa budućnošću u
pogledu. Kada je stigla Dragana, ta budućnost je počinjala da poprima oblik.
Bila je to budućnost sačinjena od malenih, nežnih ručica, glatkih minijaturnih
nožica koje su izgledale kao isklesane u Amorovom kamenu.
Ali bio je to naš
život, o njemu smo maštali i sada ga upravo realizujemo u toj maloj kući blizu
Obilića, na našem Kosovu.
Poslaću ovo pismo
na našu staru adresu.
Sećaš se kada smo
uspeli u tome da nas prime u stalan radni odnos u fabrici u Vučitrnu, kako smo
samo bili srećni. Bilo nam je to toliko važno da nismo uspevali da zaspimo.
Zatim, usred noći probudio me je tihi zvuk, poput uspavanke. Bilo je to tiho
pevušenje. Opipala sam rukom, ali te nisam našla pored sebe. Otišla sam u
kuhinju gde si naložio peć i pio rakiju i... pevao! Nisi nikada pio sam,
ponekad sa prijateljima i uvek pomalo, ali taj put si zaista preterao. Odmah
sam primetila radost u tvojim očima, tvoj pogled izgubljen u praznini, ali
blistav. Bio si srećan, bili smo srećni. Pevušio si tiho bez reči koje, uostalom,
nisi ni uspevao da prevališ preko usana jer ti se jezik saplitao. Počela sam da
se smejem videvši te takvog, a i ti sa mnom, jer si bio svestan da si pijan i
da ne možeš tome ništa i samo si se smejao i to glasno. Uhvatila sam te pod
ruku da te odvedem u krevet ali si se opirao, hteo si da odeš da probudiš selo da
proslavite. Hodao si četvoronoške, govorio si da želiš da ih probudiš sve da bi
se sa njima takmičio u pevanju, sa našim albanskim komšijama, sećaš li se?
Slagali smo se, tada je još izgledalo da je sve u redu. Otpevala sam ti jednu
uspavanku i ti si, za nekoliko minuta, zaspao. Sećaš li se, dušo moja?
Vratila sam se u
kuhinju i ugledala onaj list papira na stolu na kome si zapisivao brojeve i
računao. U tim brojevima bila je sva naša nada koja je poprimala realan oblik.
Bila je to naša budućnost koja nam je postajala prijateljski nastrojena.
Prestali smo da se bojimo za naše snove i da počeli da sanjamo glasno. Ali
možda je još uvek bilo prerano i mi, zahvaćeni euforijom tih dana, nismo na to
ni pomislili. Nismo to mogli ni da zamislimo.
Poslaću ovo pismo
na našu staru adresu.
Kuća, dvorište,
tek malo izvan sela, gde smo planirali da podižemo našu decu kada uskoro budu
stigla. Zatim životinje, povrtnjak, voćnjak, višnje od kojih smo pravili slatki
liker koji mi se veoma dopadao i okrugli drveni sto sa grubo obrađenim
stolicama gde smo sedeli sa prijateljima i pili kafu tokom letnjih poslepodneva
dok nam je kuća pravila senku. Nešto od nas mora da je ipak ostalo među
zidovima naše kuće, u vazduhu toga sela, četiri srpske kuće usred nekadašnjih
prijatelja, svi Albanci, i njihove kuće su bile na samo par metara od naše.
Nešto mora da je ostalo od mačaka i pasa koje smo imali, u uličnoj kaldrmi, u
granama drveća pred kućom. Nemoguće da je sve spaljeno, iščupano, pokradeno,
uništeno, poniženo, izranavljeno, nešto mora da je palo na zemlju, u prašinu. U
prašini, nešto od nas mora da je ostalo. Jer se prašina uvek vraća na površinu
stvari. I sa njom, vraća se uspomena na naše živote koje smo živeli zajedno.
Nikada ti nisam
rekla koliko si mi nedostajao. Jer nikada uistinu nisi ni bio odsutan. Svaki
naš susret podsećao je na prvi. Ja stidljiva i rezervisana, ti jednostavan ali
odlučan, lep, upravo onakav kakvim sam te uvek doživljavala i želela. Bio si
moj knez Lazar, a ja tvoja kneginja Milica, sa mojim zavetnim svećama koje sam
palila svaki put kada bih te ponovo videla. Ne, nikada ti nisam rekla koliko si
mi nedostajao. Zato što, kada bih te ponovo ugledala sve bi postajalo lepo i
sve bih zaboravila. I ničega se više nisam bojala. Pa ni budućnosti.
Kada bi izašao iz
kuće rano ujutro, ostavljao bi me mome životu samo prividno udaljenom od tvoga
koji bih učinila svojim kroz tvoju priču, uveče, kada si se vraćao, umoran ali
zadovoljan što smo tu, zajedno, ponovo približenih života. Opet bismo,
čarolijom postojanja, postajali jedan zajednički život. Naš. Nisi mogao da mi
nedostaješ, nisam znala, ni mogla da zamislim drugi život osim onoga koji smo
zajedno gradili.
Imala je tek
nekoliko meseci, mala Dragana. Tog jutra sam osetila, iznenada, neprijatne
žmarce duž kičme. Ustala sam, otišla do njenog kreveta, spavala je. Spokojnim,
nežnim snom. Njen lik snažan, odlučan, bar sam je ja tako videla, ulio mi je
malo hrabrosti, osećajući da nisam sama. Ti si bio na poslu, imali ste i noćnu
smenu kada je potrebno, situacija u fabrici i na Kosovu bila je sve teža.
Otišao si, još je bila noć, sa ujakom Dušanom i ja sam ponovo zaspala, na posao
sam išla kasnije, toga dana. Otišli ste rano ali su vas teroristi već čekali.
Na udaru su bile velike fabrike u kojima je bilo dosta Srba, upravo da bi ih
sve maltretirali. Koliko ste samo provokacija već podneli!
Ali sve će to
ubrzo proći, svi smo bili ubeđeni. I ranije je bilo teških situacija, ali su
zatim ljudi preuzimali kontrolu, urazumili bi se, jer svi ljudi vole da žive u
miru, da rade, da podižu decu. Međutim, naši susedi, Albanci, ovaj put su bili
zastrašeniji nego obično. Prestali su skoro da nam se javljaju.
Pozvali smo ih
kada se rodila Dragana, sećaš li se? Bili su radosni, grlili smo se, igrali
zajedno, te večeri. Bila je Imrena, moja prijateljica, još uvek se čujemo,
zamisli. Telefoniram joj, s vremena na vreme. Ona mi priča o Kosovu koje ne
poznajem, koje nismo poznavali niti mogli zamisliti, čini se kao da je više ne
razumem. Priča mi o stvarima koje su tako daleko od nas, od našeg zajedničkog
života. Sada već, priča mi samo o napornim događajima jedne apsurdne
svakodnevnice. Imrena mi govori tiho, boji se i kaže mi da se boji. Boji se
ljudi oko sebe, života koji je prisiljena da živi u jednoj tužnoj stvarnosti,
neizvesne sadašnjosti u kojoj treba da su rešeni svi problemi dok je, naprotiv,
sve gore nego ranije. Srušeno, uništeno, nenadoknadivo. Ne može se vratiti
unazad. Imrena bi to uradila. Ja to sanjam svake noći. Imrena miluje moju kosu,
izvlači mi pramenove u boji, tebi se sviđalo, sećaš se? I dalje ih bojim iako
je Imrena daleko, a ti si postao nedostižan.
Ali, u svakom
slučaju, poslaću ovo pismo na našu staru adresu.
Neko će ga,
osećam to, pročitati. Ljubavno je pismo i ne može tek tako da bude bačeno u
smeće. Ljubavno je pismo i zaslužuje poštovanje, čak i u svetu u kome sve može
da bude poniženo i uvređeno. Kao da je poruka u boci koju je bacio u more, u
okean, brodolomnik očajan u svojoj usamljenosti. Eto, ja sam sada taj
brodolomnik, očajan, koji živi svoju usamljenost, kao žrtva daleke uspomene.
Ali ovde sa mnom
sada je budućnost koja teži da me vrati životu. Ovde sa mnom sada je plod naše
Ljubavi koji mi otkriva nove uglove u kojima se život skriva.
Dragana je bila u
Italiji, znaš li, Pero? Bila je na moru, donela je fotografije sreće. Zajedno
sa drugom decom poput nje. Prvi put kada su me upitali da ide rekla sam ne,
neodlučna i uplašena, bojala sam se da ostanem sama. Sada me samo ona može
održati u ovom životu, nikada mi nije lako pustiti je da ide. Ali ona me je
uporno molila, neke njene prijateljice su išle, morala sam je pustiti. Ne mogu
je sputavati svojim bolom, svojim strahom, svojim nepoverenjem prema svetu,
moram je prepustiti njenoj radosti življenja.
Sada je već treća
godina kako ide. Svaki put se vrati srećnija. Ti prijatelji su došli i da posete
nas. Pomisli, poklonili su joj kompjuter, sada Dragana poziva svoje drugarice i
zabavljaju se posle škole.
Ja sam ih primila
u ovoj maloj prostoriji bivšega hotela gde danas živimo. U banji smo, ali nismo
na odmoru. Nije to naša kuća, ona na koju ću uputiti ovo pismo, u kojoj smo
zajedno maštali one noći u kojoj si se napio, kuća sa vrtom koji više nismo
videli kako cveta. Kuća naših snova, koje smo tiho sanjali.
Dragani i meni je
ovde dobro, nemamo ništa bolje i ljudi su prema nama prijateljski nastrojeni.
Malena ide u školu, sada ima trinaest godina, a ja radim u jednoj prodavnici.
Zamisli, gazda je Kinez, sada je mnogo takvih prodavnica. Takva je sada bivša
Jugoslavija, znaš? Trebaju nam Kinezi da bi se radilo, čini se kao da više
nismo sposobni da uradimo bilo šta sami, kao nekada, tako da čekamo da dođu
drugi da nas poduče kako da radimo da bismo živeli, vaspitavali decu, da bismo
jeli.
I Italijani o
kojima sam ti pričala, pritiču nam u pomoć. Kako je to čudno, Pero moj, sunce
moga srca, dušo moja. Njihova zemlja nas je bombardovala, a mi danas moramo da
im zahvalimo, jer bi bez njihove pomoći bilo još gore. Tako stoje stvari u
svetu u kome više nisi pored mene.
Poslaću ovo pismo
na našu staru adresu.
Sada tamo stanuje
neko drugi, neko ko verovatno neće pročitati ovo pismo. Neko ko će se,
verovatno, sa njim sprdati. Ponizili su, ismejali naše uspomene i uspomene
mnogih poput nas. Ti si odveden one noći, one proklete noći, bio je 10. jun
1998. A ipak, bili smo u našoj zemlji, slobodni kao i svi, a tebe su odveli,
zauvek, ljudi koji su govorili da žele da oslobode Kosovo. Možda si ti bio taj
koji ga je okupirao, mila dušo moja?
Možda smo mi bili
ti koji smo bespravno osvojili tu zemlju? Vekovima su na njoj naši preci sadili
drveće, gradili kuće, obrađivali zemlju, vekovima su tu sahranjivani, vekovima
su se naši monasi tu molili. A onda, jednog dana, grobnice naših pretaka su
osvanule oskrnavljene, razrovane, kao i naše crkve i rekli su nam da moramo da
odemo, jer ta zemlja nije više naša zemlja. Kosovo i Metohija, zemlja Lazara i
Stefana, Miloša i Uroša, nije više naša zemlja!
Odveli su te
zajedno sa mnogim tvojim kolegama sa posla, a da ne znamo zašto, bez ijedne
reči, bez ikakve naznake da bih bar znala gde da odem da te oplakujem. Naša policija
nije bila u stanju ništa da mi kaže, dan kasnije, osim da bežim jer situacija
postaje sve teža. Sve teža? Tebe nije bilo, nisam znala kakva te je sudbina
strefila, a situacija je postajala još teža? I morala sam da ostavim sve? Rekli
su mi da ne mogu da učine ništa, da mi ostaje jedino mogućnost da se sklonim
kod nekih rođaka i da čekam. Tako sam sela na taj voz sa malom Draganom koja je
imala samo osam meseci, sećaš li se kada si se sa njom pozdravio poslednji put?
Držao si je u naručju i plesao sa njom, pevajući pesmu o golubu, „Oj, golube,
moj golube“! zaspala ti je u naručju, poljubio si je u obraz, pozdravili smo
se. Poslednji put. Kako sam to mogla da znam? Pronašla bih negde da te vežem da
ne možeš da izađeš, da sam to znala? Kako bih samo vrištala iz sveg glasa, svo
svoje očajanje, da sam to znala? Uzela sam taj voz i činilo mi se da te
napuštam.
Godinu dana
kasnije, čak su nas bombardovali, moj Pero. Bombardovali su Srbiju jer je naša
vojska, govorili su u svetu, počinila genocid nad onima koji su te odveli. Ti
se nisi računao i naša vojska nije imala pravo da brani tebe i slične tebi, vi
niste bili od značaja, mi nismo bili od značaja sa našim jednostavnim životima.
Tebe nisu uzeli u obzir. Nisi se oprostio ni sa kim, ljubavi moja, ni sa našim albanskim
susedima koji i danas žive tamo gde ću poslati ovo pismo, poput brodolomnika sa
nadom da će mu se jedna daleka slika približiti.
Ali nada i
iluzija, za mene nisu bili pravi lekovi. Nisu mogle da izleče moje očajanje i prepustile
su me patnji, užasnoj, zbog tebe koji si nestao u ništavilu jedne noći.
Brodolomnik sam,
Pero moj, sunce moje, dušo moja. Brodolomnik u patnji. Ne postoji uteha za moj
bol. Dragana raste, ostaću pored nje, dok joj to bude potrebno. Ali današnji
život je druga priča. Koju sam htela živeti sa tobom.
Izbor
10. jun 1999.
Završena je agresija NATO-a na Jugoslaviju.
U improvizovanim
kampovima za izbeglice na granici sa Albanijom, gde su se sklonili kosovari –
Albanci, nije ostao više niko.
Omiljene mete
fotografa, novinara i televizije u lovu na vesti o „nečuvenim zločinima“ Srba
nad Albancima koje su objavljivane na prvim stranicama da bi se tako opravdala
vojna intervencija, rado su se nudili da ispričaju pretrpljena zlostavljanja, još
spremniji ako im se ponudi koji dolar, koja su potom izdašno proširivana i od
strane tih istih „humanitarnih“ izvršilaca italijanske vladine misije nazvane
„Arkobaleno“ koja, pod izgovorom da pomaže civilima, dajući ratu humanije lice,
slučajno, usled rasejanosti nisu primetili da znatna finansijska sredstva
završavaju u rukama lokalnog sumnjivog sveta koji je s tim pravio veoma
profitabilne poslove.
U tim kampovima,
odjednom, nije bilo više nikoga.
Doviđenja i
hvala, odoše svi. Rat završen, NATO pobednik, KFOR dolazi, instant izbeglica
vraća se kući. Da zauvek protera svoje susede. Srbima, Romima, Gorancima,
Albancima katolicima, jugoslavistima
i anti UČK-ovcima oduzimali su kuće, zemlju, stoku, posao, budućnost.
Ali čak i
novinari i televizija i fotografi i humanitarci vratili su se kućama. Sa
Arkobalenom. Za Srbe je ostao samo mali broj očiju da posvedoči njihovu dramu.
Među njima i moje oči, pune besa koji me i danas preplavi pred lažima i
pitanjima koja ostaju bez odgovora.
Pred hiljadama
onih koje su pokosile bombe, pred oko dve hiljade Srba koji su nestali ne zna
se gde, od kojih su mnogi okončali živote u ozloglašenoj „žutoj kući“ opisanoj
u knjizi „Lov“ Karle Del Ponte, bivšeg glavnog javnog tužioca Haškog tribunala,
u kojoj su držali izvađene ljudske organe radi trgovine, koliko varvarske, toliko
finansijski isplative za „heroje oslobodioce“ UČK. Pred više od 150
pravoslavnih manastira spaljenih i srušenih zauvek zajedno sa ikonama i
relikvijama, pred stotinama kuća sa kojih su opljačkane i cigle, pred 300 000
izbeglica „stvarnih i trajnih“ koji su pobegli na strani koju smo nazvali
pogrešnom, jer nije bilo televizije i novinara koji žude za „plaćenim okrutnostima“,
ali čak ni minimalnog i najobičnijeg interesovanja od strane političara i
humanitarnih nevladinih organizacija, umerenih i demokratskih. Veoma brzo smo
shvatili da bes treba da ustupi mesto pragmatizmu i konkretnom činjenju, dakle,
solidarnosti. Zato što, ako je za mnoge od tih izbeglica koji su bili na
„pogrešnoj“ strani bila budućnosti, za mnoge druge to nije bio slučaj. Zato što
nisu imali ništa da prodaju na Kosovu, jer im je i to malo bilo oteto, jer je
život u Srbiji uvek sve teži. Bez posla koga je teško naći, podizati decu postaje
nadljudski poduhvat.
Ipak, te osobe
veoma cene aktivnosti naše Organizacije i u međuvremenu su postale njeni
prijatelji, ali njima treba i drugo. A mi često ne možemo i ne umemo da im to
damo. Obične smo kapi vode koje padaju na seme posađeno u drami svakodnevnog
života. Daće svoje plodove, ta semena. Ali trebalo bi još toga. Pre svega da se
o tome priča. O situaciji izbeglica, o Srbiji, o „oslobođenom“ Kosovu na kome
odolevaju mnogi Srbi uz ono malo što im još nije oduzeto.
Organizacije
poput „Mosta za...“, koje su oduvek bile opredeljene protiv svih ratova „bez ako i bez ali“, moraju da promovišu inicijative da bi upoznale javnost sa
ovim zataškanim nepravdama, prikupljajući svedočenja, priče, fotografije, videa
da bi tako sakupile informativni materijal koji bi razbio uljuljkanost u zaborav
stvorenu u Italiji i na Zapadu u cilju zaštite od propagande koja je omogućila
jednu ubilačku, zversku i nepravednu agresiju. UNMIK kao administrativno telo i
KFOR kao vojna snaga ostaju na Kosovu sa zadatkom da sprovedu rezoluciju 1244
Ujedinjenih Nacija, koja je na snazi posle pregovora u Kumanovu ratifikovanih na
kraju bombardovanja, ali takođe da zaštite nacionalne manjine od sve veće
opasnosti koja im preti od potpunog proterivanja, sa istim vojnicima koji su
prvo bombardovali Srbe, a sada ih štite. EULEX, nova evropska misija koja je od
januara 2009. preuzela mesto UNMIK-a, na teritoriji je sa ciljem da garantuje
realizaciju „nezavisnog“ Kosova, što je upravo suprotno sa rezolucijom UN. To
su godine u kojima se rezolucije UN pišu da bi bile osporene u praksi. Makar
samo zbog toga ne bi se smelo ćutati!
Jedan front
država zaista značajan, među kojima Rusija, Indija, Kina, Rumunija, Španija,
Grčka, Brazil, Argentina, Venecuela i mnoge afričke zemlje ne priznaju
unilateralnu nezavisnost Kosova, ali u međuvremenu grad, ulice, fabrike, samoposluge
menjaju imena, čak i piva menjaju marku koju nose trideset godina i od srpskih
postaju albanska, prisvajajući sebi poreklo, gazeći činjenice, sa „Cirkusom
iluzionista“, marionetama tolikih nevladinih organizacija sa lakim džipovima
koje sve to odobravaju u ime pogubnog nemešanja. I ilegalnost suvereno vlada.
Mafija koja danas
neometano vlada na Kosovu, uz blagonaklonost NATO-a i SAD-a koje su iz ničega
stvorile Bond Steel, svoju najveću bazu u Evropi, kontrolišu kako im je volja
teritoriju i neometano se bave svim vrstama poslova od prostitucije do
preprodaje droge, od trgovine oružjem do skladištenja toksičkih i radioaktivnih
materija, dok su posledice bombardovanja... radioaktivno zagađenje, zagađenje
životne sredine, razorenost, različiti tumori, leukemija, povećan sterilitet,
genetske bolesti, prerana rođenja, depresija, alkoholizam, zajedničke Srbima i
Albancima. Albanska deca sa Kosova odlaze da se leče u „mrski“ Beograd, grad koji
budi nadu jer ništa ne mogu da urade u bolnicama Prištine, Peći ili južne
Mitrovice.
Ali kod nas,
još i danas, propaganda podseća na „krvavu diktaturu“ Miloševića, ćuteći o tome
kako je završio što je do danas ostalo nerazjašnjeno, preuveličavajući opasnost
„srpskog nacionalizma“, ne prenoseći, međutim, što je činjenica koju svako ko
zaista ima želju da putuje Balkanom može lako proveriti, da se samo u Srbiji
mogu još uvek naći sve etnije koje su tokom pedeset godina sačinjavale onaj san
o zajedničkom mirnom saživotu različitih naroda koji se zvao Jugoslavija. Sve
to s ciljem da se izbegne da slučajno buđenje savesti i osećanje krivice ne preplavi,
iznenada, svakako ne političare saučesnike u agresiji, koji su još uvek na
svojim sigurnim položajima, već njihove birače, koje je najbolje ostaviti u
neznanju. Na nama ostaje, i ovaj put, da pokušamo da upalimo malo svetlosti.
Sašina kuća
Znam gde živi
Saša B.
Često odem sa
njim kući kada dođem u Kraljevo.
Ponekad uđem,
drugi put čekam napolju da neko dođe da otvori. To je pomalo izdvojena kuća ali
nije mnogo udaljena od drugih. Svaki put kada idemo prema njegovoj kući ostajem
očaran tom ulicom oivičenom drvećem koja te vodi do ulazne dvorišne kapije. Veoma
negovan vrt okružuje čitavu kuću. Pun aleja i cveća odražava boje godišnjih
doba koja se smenjuju. Tu je i visoka pravilna živica koja formira dugačku i
uvek živu ogradu. Kada je proleće, među živicom rastu divlje ruže, jarko crvene
boje. Terasa ispred ulaznih vrata okrenuta je ka suncu i leti štiti od sunca,
kad Saša okupi svoje prijatelje možda da nešto proslavi ili u nečiju čast. Jer
Saša ima mnogo prijatelja i svi, kada ga sretnu, pozdravljaju ga, već
izdaleka...
„Dobar dan, Saša! Kako si?“
Kada uđeš u kuću,
dočekuje te velika dnevna soba.
Možeš da se
uvališ u jedan od nekoliko velikih i udobnih divana i popiješ kafu, gledajući
TV. Televizijski ekran je velikih dimenzija, tu je i stereo za muziku i sve ono
što se obično nalazi u velikom i prijatnom dnevnom boravku. I kuhinja je velika
i svojom moćnom peći greje celu kuću, uvek spremnom da se na njoj skuvaju topla
jela za goste kojih stalno ima. Pita, svadbarski kupus, sarma, sušeno meso,
različiti sirevi i kajmak, za one prefinjenog čula ukusa. I rakija do mile
volje koju je Todor, Sašin otac uvek spreman da ponutka da bi se nazdravilo
zajedno.
Tu su dva velika
kupatila, jedno sa tušem, drugo sa kadom i četiri velike spavaće sobe, jedna
Sašina, jedna za njegove roditelje, jedna sestre Jelene, a druga Slađane,
starije sestre. Sada je jedna soba prazna jer je Slađana otišla da živi drugde
zajedno sa malenom, ljupkom Anđelom, Sašinom sestričinom. Ali kada dođu da ih
posete, soba ih uvek čeka, kao da nikada nisu ni odlazile. Ima i jedna mansarda
koja se trenutno koristi kao tavanica...
„Jednog dana ću je srediti i kada dođeš da nas
posetiš sa svojom porodicom to će biti tvoj dom!“, kaže mi Saša i ja mu verujem.
Milojka i Todor,
Sašini roditelji već su u godinama, ali još uvek snažni i izdržljivi i još uvek
mu pomažu oko mnogih stvari, od radova u velikom povrtnjaku koji se nalazi iza
kuće do održavanja kućnih prostorija i vrta. Uskoro će se oženiti, kaže Saša.
Možda je još rano, ali devojke mu nikad nisu falile, uvek su ga obožavale. Jer
je Saša fin i dobar, a to je ono što devojke cene. Kada se bude ženio, kaže
Saša, prirediće veliko slavlje, a ja ću biti njegov počasni gost. Verujem da će
biti tako.
Znam gde stanuje
Saša B.
Rat je od njega
napravio izbeglicu, kao i od čitave njegove brojne porodice.
Došao je sa
Kosova, primoran da pobegne sa svoje zemlje, iz svoje kuće, iz svoga života sa
samo pet godina, jer gospodari rata, albanski teroristi iz UČK ali takođe i
NATO, a prema tome, i Italija nisu želeli ništa da znaju o njemu i njegovom
narodu. I ubili bi ih ili bi ih ostavili da svi budu ubijeni, uključujući i
Sašu.
Neko, od njegovih
najmilijih, uhapšen je i nestao što je možda još gore. Lazar, muž sestre
Slađane i otac male Anđele, uhapšen je i nestao u oktobru 1998. sa još
četrnaest muškaraca iz sela u blizini Orahovca, pet meseci pre bombardovanja, u
vreme kada se pripremao rat do najsitnijih detalja, sačinjenih od propagande i
laži što je trebalo svesrdno deliti šakom i kapom u TV dnevnicima i TV kružocima
onima u kojima je vladala dirigovana politika koja je krila otmice i nestanke,
ubistva, nasilje nad mnogim Srbima na Kosovu i Metohiji.
Sada je već
prošlo dosta godina.
Ponekad se desi
da započnem priču sa Sašom o značenju toga rata, ali on samo napravi grimasu i
slegne ramenima, kao da želi da strese sa sebe sve ružne priče. Često dođem sa
njim kući, kada odem u Kraljevo. Samo što... samo što... ne kući koju sam
opisao. Jer Saša ne stanuje u njoj. Ne, slagao sam vas. Ja znam gde je njegova
kuća, ali vam više ništa neću reći tim povodom.
Jer svaki put
kada ga posetim ja vidim neku drugu kuću i znam da će jednog dana Saša otići
zaista da živi tamo, sa čitavim svojim životom, još boljim od ovoga koji sam
izmislio i ispričao. I kada se bude opraštao sa onim svojim uobičajenim tužnim
zagrljajem, zagrljajem koji pokazuje da shvata da je došao trenutak oproštaja,
njegove oči se neće više prevlačiti koprenom rezignirane melanholije. Verujem u
to.
Ja sam Slađana!
Ja sam Slađana,
i htela bih da
odletim daleko,
od ove bolesti.
Ja sam Slađana,
i pokloniću vam
svoj osmeh
zato što ste
došli da me posetite.
Ja sam Slađana
i htela bih da doviknem
svima
svoje ime.
Doneli smo novac
Slađaninoj porodici. Novac je neće izlečiti. Kada bi to bilo tako jednostavno,
doneli bismo joj ga još. Zašto se razbolela Slađana? Možda je u pitanju rat,
bombe, osiromašeni uranijum. Ili možda zagađenje životne sredine usled
bombardovanja, velikdušnog poklona demokratskog i liberalnog Zapada. Ili možda,
zbog toplog piva u Beogradu, pred mislima koje ti opustoše um i ostave te
nemoćnim. Eto, da, možda je uzrok ono osećanje nemoći koje te blokira pred
svakim novim korakom koji treba napraviti. Ali krivica je i one razglednice
koju sam joj poslao a koja joj nikada nije stigla. „Nezavisno“ Kosovo nije u
stanju da uruči ni jednu razglednicu jednoj devojčici koja je nemoćna i u
završnoj fazi života.
Slađana mi se vraća
u misli poput Simonete, njene vršnjakinje Italijanke koja je, pre toliko godina
u jednoj onkološkoj bolnici u Rimu, okrenuta na bok da bi joj razdirući bolovi bili
podnošljiviji, „onaj crv koji te razjeda
iznutra“... sa istim osmehom mislila na čuvene glumce i pevače i pričala mi
o njima. I mislila na život, onaj bezbrižni, iz žute štampe, iako nije za nju
postojao rat, za Simonetu, već samo velika okrutnost sudbine sa svim onima „a zašto baš sada?“ i „zašto baš mene?“.
Za nju nije bilo
rata, isto kao što nije bilo rata za moju majku, na istom odeljenju, iste
nezainteresovane bolničarke, isti crv koji je razjedao iznutra. I isti osmeh,
umoran, rezigniran, u iščekivanju kraja. Ne, nije bilo rata, osim možda onog
koji je nosio život proživljen u odricanju, koji uzima nazad sve ono što nam je
dao. Ali za Slađanu, da, bio je rat.
„Koga stigne zlo neka ne gunđa!“ reče mi jednog dana jedna žena na rubu
nervnog sloma. Radila je kao veterinar u jednom selu blizu Rima. Sigurna u sebe,
ali sa čestim tikovima. Mnogo udobnosti a malo ljubavi, mnogo kuća a malo
prostora, mnogo roditelja a malo pažnje, mnogo dece a malo slobode, mnogo
životinja a malo volje da se sazna više.
Reče mi to
povodom Srba, uobičajena pesma...
„Počinili su neshvatljive zločine, neka plate za to!
Dosta sa genocidima, u našoj Evropi! Dosta sa diktaturama u našem modernom
svetu, demokratskom i civilizovanom! Dosta sa ludacima, ne trebaju nam više novi
Aušvici!“
Ta žena je imala
jednog konjušara koji je bio i sluga čitavoj njenoj porodici. Bio je to
kosovski Albanac, borio se u UČK,
vratio se u „otadžbinu“ zbog „oslobodilačkog“ rata, da se bori do smrti, do
pobede, do povratka u Italiju pošto je „oslobođeno“ Kosovo. Vratio se u
Italiju, da radi kao sluga i konjušar. Ta žena je verovala u priče sluge-konjušara,
one su joj bile dovoljne, puna poverenja u njega i njegove priče, koje je, uostalom,
podmetala i štampa liberalno-građanske orjentacije, odnosno neke od tih novina,
kao i neke levičarske. I tako, videla je Hitlera u Miloševiću, bila je užasnuta
„despotom, tiraninom, odvratnim i krvožednim diktatorom“. Ratna propaganda je i
u Italiji urodila plodom gde je veoma pogodno tle bila dobrostojeća levica.
Tako je žena govorila... „Ako je sada red
na njih da pate, neka pate! Koga stigne zlo neka ne gunđa!“.
Istina je, ne
gunđaj previše, Slađana! Na tebi je red da platiš jer su opisali tvoj narod kao
krvožedne naciste, od malog je značaja što to nije istina! Da bi savest mnogih
bila umirena bilo je dovoljno da kažu da je to pravda i da se sve od tada pa nadalje
odvijalo kako treba. Ko išta zna o tolikim Slađanama koje su još uvek žrtve
bezočnosti i arogancije usled neznanja i laži? Tvoj otac koji je uzgajao jednu
svinju i jednu kravu, kao i nekoliko kokošaka, krvoločni je nacista, da li si to
znala?
Tako stoje stvari,
a mi koji smo pravdoljubivi dobro znamo šta je istina. Zveri maskirane
civilizacijom, sada smo se na to sveli. Lenji i ravnodušni, kada nismo bezočni.
Bez budućnosti, kada se izuzmu odmori na moru i bez pamćenja, a bez istorije
svakako možemo! Ima nas svakakvih, da ne budem pogrešno shvaćen. Nesposobni da
izaberemo put, pomirenih sa svim. Ja sam svoj put izabrao. A tvoj, Slađana,
tvoj put je u Banovom Dolu, nekoliko kuća raštrkanih na padini, izgleda tako
lak. Ali nije, možda samo za lakoumne. Tvoj put je mnogo teže slediti. Jer je
to put istine skrivene iza žestoke patnje, prikrivene blagim smeškom, umornim
ali iskrenim, možda čak poslednjim, biće to poklon meni. Poslednji poklon za
onoga ko se ne miri sa nepravdama sveta. Tako stoje stvari u tvom Banovom Dolu
i u bolnici u Mitrovici. Isto kao i u mojoj kući, pre toliko godina ili u
jednoj rimskoj onkološkoj bolnici, sa devojčicom od sedamnaest godina. Poput
tebe.
Razglednicu ću
slati ponovo, uporno i tvrdoglavo, mora ti jednog dana stići, pre ili kasnije.
Možda će biti kasno da je pročitaš, ali doneće ipak moje misli do tebe. Misli
koje će nas ujediniti u večnosti, jer misli ne može poraziti jedan bedni rak
kostiju. Pa niti jedna isto tako bedna, neupućena, dobrostojeća i licemerna
rečenica, opšte mesto ravnodušnosti... „Koga
stigne zlo neka ne gunđa!“
A zatim, ti,
Slađana, ti si umela samo da se smeješ.
Zima
Videli smo
dostojanstvo i očajanje u očima ljudi koji ne znaju više kako da nastave sa
životom, bes i nemoć u očima onih koji se bore protiv nepravde i bolesti
podmuklih poput bombi koje su padale iz oblaka, nevidljive kao i ubice koji su
ih ispuštali. Životi koji se ipak nastavljaju, bez i jednog objašnjenja da ih
uteši. Ne čini se da postoji više pitanja zašto
na koja danas treba odgovoriti. Na Kosovu, u Srbiji, svugde. Zašto vezano za
nepravdu koja je prepustila istoriju, umetnost, kulturu, ljudske živote mafiji
i narko dilerima koji danas vladaju Kosovom.
Pa onda, šta još
pričati i kome, da bismo pridobili razumevanje i melanholiju, tužnu i izolovanu
solidarnost? O jednoj ženi koja u mračnoj usamljenosti Gračanice traži milostinju?
Ili o onoj tananoj figuri, sićušnoj, nejasnoj poput senke, koja mi u
manastirskoj tami dolazi u susret... Slično dušama u čistilištu, sreli smo se u
toj tami, u toj usamljenosti, u toj izolovanosti...
„Vi ste sestra Irina?“
Da, bila je ona i
sećala se našeg prvog susreta, pre četiri godine, kada mi je Irina pričala o
svojim povremenim posetama, pod pratnjom, u manji broj srpskih sela koja su
izbegla pogrom iz marta 2004, sela u kojima se brine o deci i pomaže im. Lice
više nije isto, nije ono nekada još sveže i živahno. Ali ni moje više nije
isto.
Zima se vidi na
licima, kamenju, na ulicama, nesigurnom carstvu nervoznih i sumnjivih
prolaznika koji se okrepljuju u jednom kafeu.
Gračanica noću.
Zima napreduje, boji
u belo sudbine i ostavlja u ljudima samo želju da plaču.
Zbog svih tih
manastira kojima, daleko od Gračanice, preti opasnost da nestanu zauvek. Zbog svih sestara Irina kojima preti opasnost
da ostani i bez sadašnjosti i bez budućnosti na Kosovu i Metohiji koje je
oduvek bilo njihova zemlja.
„Vi ste sestra Irina?“
Ti vojnici pred
ulazom u manastir, raspoređeni da služe kao zaštita onom malom broju Srba koji
su ostali da žive izolovani i u getima u sopstvenim selima, pored oskrnavljenih
i porušenih grobova svojih najmilijih, uskoro će i oni otići.
Uputićemo pozive,
sačinjene od biranih reči, umerenih da bi što veći broj ljudi mogao da ih
potpiše i da pristupi tome vapaju iz očajanja i straha koji, ipak, svi moramo
da zaurlamo svetu, okupljajući se oko tog drveta izgorelog do korena ali koje
je Boško doneo na sigurno, iščupavši ga iz tla „oslobođenog“ Kosova i Metohije
i napravio od njega skulpturu kao simbol sveg bola i očaja jednog naroda
poniženog, ogorčenog, razbucanog.
Urlik upućen
svetu radi sveg tog nasleđa ljudskog, kulturnog, umetničkog, na putu
istrebljenja, ali i radi te senke koju ne uspevam da otklonim iz očiju i iz
glave. Šta još ispričati kada, danas, ne uspevam da vidim ni čujem ništa drugo,
osim te senke koja mi dolazi u susret u manastirskoj tami i samoći, jednog od
mnogih, prelepog ali ugašenog, izolovanog, mračnog, kojeg štite vojnici
neobrazovani, ravnodušni, koji tu ne priliče. Ta senka, kao simbol svih drugih
koje Kosovo guta, sad već godinama, u sveopštoj ravnodušnosti. Ravnosušnosti
koja steže grlo, cepa srce, muti pogled. I strah od smrti, zajedno sa svim
tim.
„Vi ste sestra Irina?“
Hoće li nas spasiti Vojnik?
Sneg je u kraljevačkom
parku.
Stigao sam tamo
prelazeći preko železničke pruge, pre romskog naselja. Ali snega nije bilo onog
oktobarskog dana 1941. kada su nacisti pobili više od 6 000 ljudi, uključujući
žene, decu, starce. Kameni blokovi poput grubo odsečenih drvenih stabala, u
znak sećenja na zversku odmazdu, na te prekinute živote. Formiraju zatvoren
prostor kao da govore...
„Mi smo svi zajedno, u toploti naših tela koja su
se samo prividno ohladila. Nikada nećemo biti sami, sve dok se pogledi
prolaznika budu još uvek zaustavljali zbog nas...“
Tu su i kameni
blokovi na kojima su uklesani datumi vezani za 1941. Na njima su i imena onih
koji su izbegli tu sudbinu, čudom preživelih u ogromnim gomilama ljudi
pobijenih od strane okupatora. I oni su pomenuti u toj komemoraciji, zaslužili
su.
Po strani, malo
izdvojeno, nalazi se još jedan grubo odsečen kameni trupac. I na njemu je
uklesan isti datum. Stoji tu kao sećanje na vojnika koji je odbio da izvrši
zapovest nacističke aždaje. Nije ubio, ali je ubijen, jer su ga smatrali
izdajnikom. Zaslužio je i on da bude u tom zatvorenom prostoru. I trebalo bi da
i drugi slede njegov primer i da se formiraju novi ograđeni prostori, ali od
pravog i živog drveća, posađenog od strane onih koji prigovaraju, odbijaju,
preziru. Rat i njegove naredbe, besramne i ludačke, koje treba izvršiti.
Ima snega u kraljevačkom
parku. Ali toplotu koju osećam u sebi, taj sneg nikada neće moći zalediti. I
biće tu zauvek, sve dok se pogled prolaznika bude još uvek zaustavljao tu...
Šumarice (Kragujevac, oktobar 1941...)
Tišina.
Sneg i
usamljenost u sećanju, u Šumaricama.
I hladnoća.
Hladnoća i
studen, na licima isklesanim u kamenu.
Izloženim vetru,
koji ih miluje,
koja prihvataju
njegov blagi dah
kao udaljeni
glas.
Koji isti vetar
preobražava.
U krik,
razdirući, večnog bola.
24 mart
Danas je 24 mart.
Pre više godina na današnji dan nisam znao...
da će jedan
besramni rat, nazvan „humanitarnim“, doneti Jugoslaviju u moju kuću...
da ću upoznati
jednu devojčicu, njenu priču, njene reči i da će jedan njen osmeh dati ime
jednoj knjizi...
da ću pričati o umetnicima
života pravim čudom živim, čudom bez boga i svetaca, već je to stvar muškaraca
i žena, jakih...
da će ljudi biti
dovedeni u sramotne i ponižavajuće situacije, ili potpuno slomljeni, ne tako
daleko od moga doma...
da će neki ljudi
nestati, zatim biti zauvek traženi, sa nadom koja će postati iluzija...
da se san o
jednom drugačijem društvu zauvek ruši, pod udarcima laži i servilizma, što je
sve blisko Italijanima, Alberto Sordi ili Toto, Berluskoni ili Dalema, Irak ili
Jugoslavija, Afganistan ili Palestina.
Danas je 24 mart.
Pre više godina na današnji dan nisam znao...
da će se Roza
vratiti u Jugoslaviju na nekoliko dana, koji su pak postali godine...
da će Jugoslavija
ostati samo Srbija, sama ali u društvu izbeglica, nesreće, bede i bolesti...
da će Jelena
ostati sama sa malom Draganom, ugušivši nadu i iluzije, jer i jedna i druge
nanose bol...
da će Anđela
izgubiti jedan zubić u mojoj kući, ali da će naći svoga tatu makar i u grobnoj raki,
u promenjenom fizičkom i hemijskom stanju posle godina u jamama većim i
natrpanijim, koje zovu masovne grobnice da bi otklonili krivicu, mešajući žrtve
i ubice...
da će Josif, koji
još uvek nosi u očima izgubljenog psića na Kosovu, pošto je orastao pokloniti mi
rakiju...
da će jedna
fudbalska lopta učiniti čuda...
da će jedna
svetlost ostati zauvek upaljena i u mojim noćima...
Danas je 24 mart.
Pre više godina na današnji dan nisam znao...
da Tragedija i Ljubav
idu zajedno istim putem saplićući se o život i smrt.. Ili sam to možda samo
zaboravio.
Rambuje
Godine 1999,
jedna od krivica pripisivanih Miloševiću bila je i ta što nije potpisao
dogovore u Rambujeu čime bi izbegao vojnu intervenciju NATO-a.
Predlog dogovora
je nastao odmah posle masakra 15. januara 1999, koji se odmah pokazao kao lažni
događaj u svrhu propagande, s ciljem da se poveruje da su paravojne srpske
formacije i srpska policija napali sela Račak i Petrove i pobile pedeset jednu
osobu, uglavnom albanske civile.
Ustvari, skoro
odmah je postalo jasno da pronađena tela ili nisu imala rane tipične za masakr
koji kosi sve od reda ili žrtve nisu bile tako skorašnje kao što je propaganda vezana
za tobožnji pokolj to tvrdila.
U svakom slučaju,
bez detaljnih istraga, misija za proveru OEBS-a,
sa Vilijamom Vokerom na čelu, mrskom ličnošću već poznatom kao longa manus CIA-e u Centralnoj Americi,
optužila je za navodni „masakr“ Miloševića koji je pak proglasio Vokera za persona non grata. Misija OEBS-a se
povukla, izgovor je dobijen, moglo se pristupiti bombardovanju.
Naime, neposredno
posle lažnog pokolja u Račku, aktivirana je Kontaktan grupa, sastavljena od
ministara Inostranih poslova Italije, Francuske, Rusije, Nemačke, Velike
Britanije i Sjedinjenih Američkih Država da bi se ekspresno našlo jedno
prividno pregovaračko rešenje konflikta. Što je, naravno, trebalo da bude samo
blef. Jer nije mogla da postoji alternativa agresiji. Dana 6. februara se
održao prvi sastanak šefova vodećih svetskih diplomatija u Rambujeu, dok se 15.
marta održao sledeći sastanak.
Pregovori u
Rambujeu su ustanovili, prividno, tri cilja: doneti mir na Kosovo, uspostaviti
samostalnu vlast u provinciji i garantovati svakome pravo da može da se vrati
na sopstvenu zemlju, uz obavezivanje, obe potpisane strane, na potpuno
obustavljanje sukoba.
Posle devet
meseci od potpisivanja istog sporazuma trebalo je da se održe izbori na kojima
će Kosovo dobiti vlastite i autonomne institucije, ali poštujući jugoslovenski
teritorijalni integritet, sa ostajanjem provincije u okviru federacije.
Neću sada da vam
iznosim predlog sporazuma u celosti. Ali moj predlog, jer ne znam koliko je
ljudi čitalo taj sporazum... moj predlog, ne odnosi se na to da ga čitate u
celini, već da pročitate bar deo koji sledi, indikativan deo jednog sporazuma
napisanog da ne bude potpisan.
Ne govorim o
klovnovima maskiranim u oslobodioce Kosova koji čak ne bi trebalo ni da imaju
pravo da prisustvuju tim pregovorima i koji su, kada se izuzmu beznačajni dueli
vođeni pre zbog one javnosti koja je bila fanatično uz njih nego zbog toga što
je to stvarno bilo neophodno, potpisali sporazum, po zaposvesti NATO-a i SAD-a,
ni ne trepnuvši. Govorim o generalima Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije koji su imali zadatak da procene, prodiskutuju i eventualno potpišu
ovaj predlog sporazuma.
Učinite sada
jedan mali napor i pročitajte ono što sledi. A zatim ćete odgovoriti na
jednostavno pitanje koje ću vam postaviti.
(iz teksta predloga o sporazumu iz Rambujea)
Prisustvo vojnih
snaga NATO-a: sporazum govori o prisustvu vojno operativne sile, KFOR-a, koja
bi, po pozivu strana, bila sastavljena od snaga NATO-a. Poglavlje 7 koje
reguliše takvo „mirovno vojno telo“ je dopunjeno dodatkom koji u svome članu 8
kaže:
„Pripadnici NATO-a mora da uživaju sa svojim
transportnim sredstvima, brodovima i avionima kao i sa opremom slobodan i
neuslovljen tranzit preko celokupne teritorije Federativne Republike
Jugoslavije, čime se podrazumeva pristup njenom vazdušnom prostoru i njenim teritorijalnim
vodama. Ovo mora da uključi, ali da ne bude na to ograničeno, pravo
bivakovanja, manevrisanja i korišćenja svakog prostora ili servisa neophodnog
za podršku, vežbu i za operacije.“
Pre toga, u poglavlja
7, dodatkom se proširuje na NATO trupe koje deluju na celoj teritoriji
Federalne Republike Jugoslavije, status u kome uživaju trupe koje deluju, na
primer, u Italiji. Tu se kaže da će „pripadnici NATO-a biti imuni na svaki
oblik hapšenja, istrage ili optužbe od strane vlasti Federalne Republike
Jugoslavije. Osoblje NATO-a greškom uhapšeno i zadržano mora odmah biti
isporučeno vlastima NATO-a.“
To znači da bi zločin
poput onoga koji se desio u Čermisu, u Italiji, kada je 3. februara 1998.
dvadeset osoba izgubilo život zbog akrobatske „igre“ jedne NATO-ve letilice
kojom je pilotirao kapetan Ričard Dž. Ašbi ostao nekažnjen. Kapetan se
zabavljao da izigrava „kauboja na nebu“ sa svojim kolegama, prolazeći tik uz
planine, leteći nisko u dolinama i pokidao čelične žice na žičari sa kabinama,
tamo gde su natpisi ukazivali na opasnost. „Nebeski kauboj“ ne samo da nikada nije
bio uhapšen niti osuđen za tu akciju, već naprotiv, bio je nagrađen od strane
NATO-a zbog drugih „herojskih“ dela čiji je protagonista bio u Iraku.
Da li shvatate?
Hteli su da potčine Jugoslaviju poput Italije i drugih zemalja. Moje pitanje,
možda retoričko, jeste: da li biste vi potpisali takav sporazum?
Odlomci
uzeti iz Poglavlja 3
Vreme posta
Otac Ilarion je
pravoslavni monah koji živi u manastiru Draganac, u području Gnjilana, na
Kosovu. Dolazi iz manastira Visoki Dečani gde obavlja svoju službu. Sada je
premešten u Draganac gde zaista ima puno posla. U manastiru koji je u pravom
smislu gradilište, ima toliko toga da se uradi i sredi. Od crkvenih prostorija
do prostorija za monahe, od prostorija za goste do struktura za životinje.
Ali otac Ilarion
je takođe, i pre svega, zauzet drugim stvarima. Na primer, brigom oko velikog
broja srpskih porodica koje u tom području žive u apsurdnim uslovima. Izolovane
usled netolerancije fanatične nezavisnosti made
in USA, usled zaborava od strane sredstava informisanja koja ni najmanje
nisu zainteresovana za njihove živote, izolovane od strane prirode koja ih u
tim krajevima ponekad čini teško pristupačnima. Kao poslednjih meseci, u
januaru i februaru, kada je više od dva metra snega učinilo njihovu situaciju
još dramatičnijom. Usled nedostatka hrane, vode, zbog teškoća da im se dostavi bilo
kakva pomoć i podrška. Ove porodice primaju jedan obrok dnevno od Narodne
kuhinje, male organizacije koju vodi Svetlana, jedna Srpkinja koja je u poslednjih
nekoliko godina uspela da obezbedi obroke i podršku za preko 800 porodica. Ali
primaju pomoć i od manastira i prema tome, od oca Ilariona, koji raspoređuje
donacije, određuje one kojima će ih nameniti, nosi ih direktno i razdeljuje ih.
Ono što je veoma potresno,
ali što istovremeno uliva nadu u život, jeste kada se vidi kako su ove porodice
prepune dece!
Kada se vidi kako
život teče i na ovakvim apsurdnim mestima do kojih da bi se dospelo treba imati
džip poput onih koje imaju nevladine humanitarne
organizacije, koje promiču ulicama na humanitaran
način uništenim bombama, takođe humanitarnim!
A ti nemaš takav džip i sreća što ga nemaš. Jer predstavljaš jednu malu, ali
iskrenu organizaciju, koja na takva mesta dospeva sa Radovanovim kombijem koji
je iz sela Koš, blizu Osojana, usred Metohije. On tamo stiže uz svoje manevre,
ponekad neverovatne, ali i zahvaljujući tvojoj tvrdoglavosti.
Pa možda i tvome
besu.
Da, zato što i on
može da bude od koristi.
Jer potom pitaš
se kako to da niko ne govori o tim ljudima, o njihovim životima. Pitaš se kako
to da život u takvim uslovima ne postaje bolni krik koji treba da odjekne u
svetu! Pitaš se kako to da su se Kosovo i Metohija sveli na nešto tako mizerno,
a da pri tom niko ni prstom ne mrdne.
Da bi ga uništili
i stvorili tu tobožnju i nepodnošljivu pseudo slobodu i pseudo nezavisnost,
svedeno je na gomilu ruševina. Sada je prepušteno samome sebi. Neka se vrši nasilje
protiv Srba na Metohiji, neka nestanu u potpunoj izolaciji i sami Srbi Kosova.
A neka se i dalje grade luksuzni hoteli, benzinske pumpe, statue Slobode (u
Prištini, na jednom hotelu), statue Oslobodioca (Bil Klinton, opet u Prištini).
I neka ostaju
lešine tolikih životinja koje su ubili automobili da se raspadaju duž puta.
Mačke, psi, lisice, neka se ostave tako, jer je Kosovo ionako pretvoreno u
deponiju pod otvorenim nebom, gde smeće nalaziš na sve strane. Blizu kuća, duž
ulica, razbacano po poljima. Ali to smeće bar možeš videti. Postoji i drugo zagađenje,
koje se ne vidi, koje je toksično, ali donosi profit kriminalcima i mafiji.
Je li to, dakle,
bila sloboda kojoj se težilo? Da li takva nezavisnost bila ono što se želelo? Da
li je sve to bilo zbog toga da se zastave Albanije i SAD-a mogu da vijore na
velikom broju balkona? Je li to bilo zbog toga da bi se dobio bespovratni novac
(finansiranja) s ciljem da teritorija bude očišćena od nepoželjnih ljudi?
U blizini Uroševca,
na jugu regije, iskrsava Bond Steel najveća baza SAD-a u Evropi. Pravi i
stvaran grad o kome se malo zna. I ne može drugačije. Jer ko može bolje da
kontroliše jednu teritoriju, na kojoj ništa ne sme da promakne, od mafijaša, kriminalaca
i narkodilera?
Vreme je posta i
otac Ilarion mi izlaže praksu posta, koja se sprovodi sedam nedelja pre Uskrsa,
izuzimajući subotu i nedelju, što iznosi 35 dana posta. Posta nazvanog post na
vodi što znači da mogu da se jedu samo stvari kuvane na vodi, bez mesa i ribe,
bez životinjskih proteina i ulja, bez vina. Ali to iznosi 36,5 dana,
uključujući veliku subotu i pola uskršnje nedelje. Tako se dostiže, reče mi, do
posta koji traje deseti deo godine, u ime Hrista Iskupitelja. Četrdeset
kanonskih dana se premašuju tokom godine, uspevši da se posti za praznik
Bogorodice u avgustu.
Ali idući po tim
selima, posećujući te porodice, čini mi se da zaista nije neophodno držati se
datuma, praznika, obeležja da bi se sproveo post. Njihovi životni uslovi ih
često primoravaju da jedu samo hleb i namirnice koje sadrže ugljane hidrate,
meso je zaista retko. Priča o Evropi i ulasku u Evropsku Uniju, ovde izaziva
smeh. Isto kao i priča o žrtvama koje treba podneti da bi se prebrodila kriza. Isto
kao što navodi na smeh kada na aerodromu u Beogradu, pri njihovom povratku u
Italiju, srećem specijalizovane radnike novog Fijata koji izvozi posao. Navodi na smeh kada ih čuješ kako su zabrinuti zbog
hrane koju su jeli u Srbiji, u tom njihovom prisilnom boravku, pred kojim nisu imali
izbora, radi se daleko od porodice, od svoje kuće, jer treba obučiti srpske
radnike da proizvode mnogo za malu platu i sa nikakvim pravima. Ali ne radi se
o ljudskim pravima, to su prava koja se tiču samo bolesti, dostojnijih smena,
prava na porodiljsko, na dečiji dodatak, prava na odmor, pauzu za ručak, i
slično! Zasmejava ali i raznežava brižnost sa kojom pričaju o hrani. Znaju da
su bombe nepovoljno uticale i na lanac ishrane.
Osiromašeni
uranijum, plutonijum, zračenja, bakteriološka i hemijska zagađenja, za to
znaju, o tome se pričalo! Ali moraju da se snađu. Znaju i da se ljudi ovde
razboljevaju dosta i sve više, usled svega toga što se desilo. Ali moraju da
rizikuju, otpusno pismo je spremno i za njih i prihvatili su oborene glave. Ima
ih skoro 1700 i žive u Kragujevcu, gde nema više mesta za spavanje, čitave
srpske porodice, bez plate i bez posla, preselile su se kod rodbine ili
prijatelja da bi mogle iznajmiti kuću Italijanima, čak i po veoma niskoj ceni, da
bi uspeli da nešto zarade i prežive. Sve to navodi na smeh, ali i na plač.
Poglede dece tih
porodica koje posećujemo u selima u okolini Gnjilana ne možemo da odagnamo iz
očiju. Neki, veseli uprkos svemu, drugi zastrašeni teškom situacijom čak i u
samoj porodici, depresivni očevi, pijani, izgubljeni u praznini, psihički
problemi, ko će se uopšte time baviti? Možda njihove supruge jer žene nikada
nemaju dovoljno vremena pa ni da zapadnu u očajanje. Da, taj pogled ti ostane u
sećanju. Profesionalci koji se bave ljudskim pravima ne stižu dovde. Radije idu
na mesta koja su pogodnija za pobunu, gde ima neki diktator da se ruši, lukavi
opozicionari i oportunisti koje treba podmititi oružjem, novcem i sa kojima se
treba dogovoriti o budućnosti koju će koristiti za sebe. Ali ovde ne dolazi
niko. Ovde nema diktatora. Srbija je demokratska zemlja, oni koji protestuju batinaju
se kao kod nas, i završe u zatvoru ako previše protestuju, čak iako skapavaju od gladi. Ali ovo je sada
Kosovo, kažu, druga vlast, na čelu koje su kriminalci optuženi za trgovinu
ljudskim organima, ali demokratski izabrani. I onda?
I onda... i onda,
ta deca jednostavno ne postoje.
Glupi smo mi koji
idemo da ih posetimo koji dolazimo sa
toliko ideja koje nam padaju na pamet i koje nosimo u srcu, kako bismo ih naveli
da se smeju, makar samo malo, ne previše, barem malo... Nasmej se! Nasmeši se,
devojčice, izgubljena u praznini jedne igre, koja još ne znaš ni da sanjaš.
Želiš da vidiš more? Na televiziji si ga već videla. Niko te tamo nije vodio, probaćemo
mi to da učinimo. Trebaće nam novac, biće ga teško naći. Bar ne moramo da
kupujemo ratne avione! Za njih bi se lako našao novac, za tvoj osmeh ne. Za
tvoj osmeh, da bi se gledao kako se rascvetava poput proletnjeg cveta,
neophodno je prevrnuti brda i doline, potrebno je moliti na sve strane, ali ne
tvog Boga, koji te ipak gleda i blagosilja te. Ne, potrebno je moliti ljude,
one koji nemaju skrupula ispred slike tvoje kuće u ruševinama, jer znaju da
pronađu alibi.
Ali mi, koji smo
uporni i tvrdoglavi poput hromozoma koje nosiš u sebi, najzad, možeš da se
zakuneš da ćemo te odvesti na more. Da ga dodirneš. Zajedno sa tvojom braćom i
tvojim sestricama, a možda ćemo jednog dana uspeti da dovedemo i tvoju mamu
koja je to zaslužila više od bilo koga drugog! Odvešćemo i tvoje male drugare,
one iz susednog sela, toliko blizu a nijednom ne uspevaš da se poigraš sa njima.
Opasno je, uveče je na snazi policijski sat. Prolaze ludaci i provokatori, bacaju kamenje na prozor, hoće da zastraše
tvoj san. Ponekad pucaju. Najzad uspevaju, zastrašena si.
Ali ipak, zatvori
oči i pokušaj da spavaš. Pokušaj da sanjaš ono more koje si videla na
televiziji.
Videćeš, izbliza će
biti još lepše.
Moja ćerka mora da ozdravi...
Evo me na
putovanju, u ovoj Srbiji koja hapsi svoje generaleda bi ih sa lisicama na
rukama isporučila onima koji su je ponizili, uvredili, ismejali, izdali,
povredili, razbucali, ranili bombardovanjem, demonizacijom, surovim ekonomskim
embargom, izolacijom. Ali želi Evropu, ova Srbija, kao da je to neka dužnost,
kao da je skoro njena krivica što je ta Evropa obična prevara.
Ulazim u autobus
na redovnoj liniji koji će me iz Beograda odvesti u Kraljevo. Danas je vruće,
ali nebo nad Beogradom je predivne plave boje, blistavo, kao sa nordijskih
pejzaža. Krećemo, autobus nije klimatizovan, vrućina je neumoljiva i teško se
podnosi. Ali ćutljivi vozač, čim smo se malo odmakli od stanice, otvara prednja
vrata. Ja sedim na prvom sedištu, odmah iza vrata i stvar mi se dopada.
Putujemo tako, protivno svim propisima. Uostalom, užasno je vruće, nečeg je
neophodno dosetiti se. Na raskršćima puteva prodaju krastavce. Sezona je. Vozač
pali cigaretu i otresa pepeo kroz prozor koji se pak vraća kroz prozor iza
njega. Na naplatnoj rampi zatvara vrata. Tu je policija. Kada je pak prošao
naplatnu rampu na autoputu ponovo je sveže, ponovo ima vazduha, ponovo je
prirodna ventilacija. Putujem uronjen u samoću. Osećam se dobro, moja glava
postaje odjednom rasterećena, slobodna, prazna. Poput današnjeg neba, lišenog
sivih oblaka, samozadovoljnog. Ispunjen sam suštinom koja danas ima oblik
praznine. Vozač trenutno ne puši, ali sada premešta stvari koje stoje sa prednjoj
tabli zato što se pomeraju i lete na sve strane, vozeći samo jednom rukom, na
blagoj nizbrdici, na autoputu. Čini se da to nikoga ne zabrinjava. On zna svoj
posao. Da, zaista se osećam dobro. Putovanje mi donosi vedrinu. Sećam se kada
sam prvi put odmah posle „humanitarnog“ bombardovanja počeo da otkrivam svet
koji nisam poznavao. Vozač autobusa mnogo puši i sada čak i pljuje kroz prozor.
Ne bi baš trebalo, onaj iza njega je otvoren. Ali samo pepeo se vraća. Lagan je
i vetar ga nosi. Pljuvačku, ne. Pljuvačka je teža. Sadrži katran, zagađenje,
prezir. Prema životu koji više i nije život.
Putnici silaze
tamo gde nije stanica, ovo je zaista autobus za siromašni svet. Košta malo, u
odnosu na ostale. Ulaze radnici koji se vraćaju kućama posle posla, možda će i
oni hteti da ispljuju svoju krv, svoj katran, težinu života koji postaje sve
naporniji. Pitam konduktera da li mogu da stanu blizu moga hotela, koji se
nalazi na putu, daleko od predviđene stanice. Naravno, nema problema, mogu da
stanu. Pozdravljam ih, a zatim prezalogajivši nešto sam, odoh da spavam, vedar
i lagan. Sutra ću biti na Kosovo. Sutra ću biti i na Metohiji, zemlja
manastira. To je pravo ime za tu zemlju.
U Dečanima sunce
se probija kroz crkvene prozore. Lepo je. Ali ja palim jednu veliku sveću. Moja
ćerka je bolesna, saznao sam to preko telefona. U sebi osećam da nešto nije u
redu. Stoga palim sveću, izgovaram njeno ime. U crkvi, ovaj put i ja ću se
moliti.
Sa ocem Petrom
posećujem nekoliko porodica koje će dobijati podršku na daljinu. Potrebni su mi
njihovi podaci. I odvija se uobičajeni ritual. Dolazimo, srdačno se rukujemo, pitamo
za imena. Priče uvek izgledaju iste. Ali ličnosti ne, one su svaki put drugačije.
Pre upoznavanja ovih porodica slali smo pomoć na daljinu drugim porodicama,
njih devet, koje smo upoznali prošlog novembra. Neka od njihove dece doći će u
Italiju u septembru, u jednoj inicijativi uzajamnog upoznavanja. Petar
fotografiše mene i decu. Slike su lepe, žive, pune ljubavi. Radimo značajne
stvari, iako male, čak minimalne. Ali više od toga ne uspevamo, u svakom
slučaju i to izgleda zaista mnogo, s obzirom na uvažavanje vezano za to što
radimo. U Raušiću prolazimo pored srušenih srpskih kuća. To je prošlost koja
ide ruku pod ruku sa sadašnjošću koju čine pravoslavna groblja urasla u žbunje
sa razrušenim nadgrobnim kamenjem, razbijenim u komade. U Đurakovcu je
pravoslavna crkva takođe urasla u žbunje dok se, malo dalje, šepuri jedna nova
džamija svetla, bela i blistava. Posećujemo porodicu Zvezdana Arsića, jednu od
onih koje ćemo ubuduće pomagati. Na mene ostavlja snažan utisak izgled toga
čoveka, bolesnog i slabog, čiji jedini izvor za preživljavanje jeste zemlja.
Samo što mu je već pet dana isključena voda i ne može da zaliva svoj povrtnjak.
Koji se suši, isto kao i cveće u saksijama koje nam Zvezdan pokazuje, neutešan
i krhkog zdravlja. Sve okolo mi izgleda bedno, napušteno, tužno. Otac Petar mi
pokazuje, ali to već dobro znam, koje su kuće srpske. I dodaje...
„Kuće Srba možeš prepoznati po tome što su ili one
porušene ili one male...“
Istina je. Nešto
su im sagradili, tim tvrdoglavim Srbima koji neće da odu ili koji su se
vratili. Ali to su zaista minimalne zgrade. Dve prostorije, nužnik, krov. I
ništa više. Često sagrađene pored starih kuća u ruševinama, opljačkanih i
opustošenih. Ono što smo bili zajedno sa ovim što smo postali. Ali Srbiji koja priželjkuje
Evropu sve to izgleda veoma daleko. Noć u Dečanima je čarobna, iako tužna i
zabrinjavajuća. Mojoj ćerki nije bolje. Spavam sa uključenim mobilnim, čekajući
bilo kakvu umirujuću poruku koja ne stiže.
„Ja, ja... gurnuću u zaborav moje ideje. Neću više
uporno da ih ponavljam kao što radim već toliko godina. Više ne, dosta je.
Predajem se. Proglašavam se poraženim. Ne odričem ih se, ali neću više tako
uporno da istrajavam braneći ih poput modernog Don Kihota.
Priznajem da ste me pobedili, sve ono što ste
oduvek tvrdili i zagovarali, često uz pomoć laži, o Jugoslaviji, o Srbiji, o
Kosovu, više se u to ne mešam. Nećete me više čuti. Pa ipak... Pa ipak, upravo
vi, koji ste tvrdili da na Kosovu postoji etničko čišćenje... da treba uhapsiti
Miloševića, krvožednog ludaka diktatora... da treba uhapsiti njegove saučesnike
poput Mladića... vi koji ste tvrdili svugde i izričito da Srbiju treba
zaustaviti, jer njen očajnički nacionalizam stvara tragedije, gazi ljudska
prava, krši zakone i međunarodne propise... vi... vi... kako možete sada, sve
ovo, da tolerišete ćutke? Vi koji ste se oduševljavali, radovali i uživali zbog
te intervencije nazvane humanitarnom, šta radite danas? Gde je vaša humanost
pred ljudima kao što je Zvezdan? Ja se nisam slagao i ne slažem se sa vama ali
to nije važno. Međutim, vi koji tvrdite da branite ljudska prava i koji mislite
da ih još uvek štitite, i juče kao i danas, preko novih ratova za koje smatrate
da su pravedni i neophodni, zar po vama nisu ljudska i prava oviih osoba? Pa
zašto onda ćutite?
Zašto ćutite pred činjenicom o nestanku tolikih
Srba, kojima su izvadili organe i tajno trgujući njima finansirali
oslobodilački pokret koji je u toku na Kosovu ’modernom i oslobođenom’, sa
američkim zastavama koje se vijore sa balkona i krovova, kao da su njihove?
Zašto vi, upravo vi, zašto danas ne kažete ništa?“
U Dečanima se
sastaju Hrizostom, starešina Žiče, manastira blizu Kraljeva, nekada
patrijaršijskog sedišta i Teodosije, iguman Raške i Prizrena, dakle Metohije. U
propovedi Hrizostom ističe ulogu monaha manastira Dečani koja je od suštinske
važnosti za Srbe koji odolevaju. Petar će ovom prilikom vršiti službu. „Danas imam službu“, rekao nam je
jutros. Opraštamo se sa njim i Isaijom, a sa Andrejem preko telefona. Nadamo se
da ćemo se uskoro videti.
Na granici između
Srbije i Kosova jedan policajac se bezobrazno ceri Vesni, predstavnici Crvenog
krsta koja nas je pratila u ulozi prevodioca. To neobrazovanje, nevaspitanje, ta
arogantnost smeta uvek i na svakom mestu. Ali tako stoje stvari i tako će, čini
se, upravo morati nastaviti da se odvijaju. Dok napuštamo Kosovsku Mitrovicu,
na povratku počinje da pada kiša. Nadamo se da će kiša stići do Zvezdana i do
onih porodica koje nemaju vode da zaliju povrtnjak. I nadajmo se da će ova
sveća da gori dugo. Moja ćerka mora ozdraviti.
Smaragdne oči
Pravoslavni
Božić, 7. januar. Danas je Badnji dan. U Kraljevu, na ulicama, svugde, badnjaci, suve hrastove grane još uvek
pune listova, koje će večeras biti spaljene na ogromnoj gomili, ispred crkve.
Sutra, na dan Božića, u svačiji dom će doći prijatelj, polaznik, koji će ući u kuću i ubaciti u vatru u peći malu grančicu
badnjaka, poželivši zdravlje i mir. Domaćin će sa svoje strane da mu uzvratiš
malim prijateljskim poklonom.
Srećan Božić
Bebi, Jordanki, Novki, Marku, Milošu... ali ja odlazim za Kosovsku Mitrovicu.
Čekaju me u Dečanima i ja čekam Dečane u svome srcu.
U Srbiji, svaka
stvar pa i najjednostavnija i najočiglednija ima svoju priču, svoj razvoj. Tako
se desi da i obična stvar, to da se uzme linijski autobus pošto se konsultovao
red vožnje, postaje nevrovatan poduhvat. Na kraju, stvar će se ipak srediti,
svakako ćeš otputovati. Ali takođe ćeš imati i šta da ispričaš. Autobus na redovnoj
liniji, što je činjenica zvanična i potvrđena na izbačenom rasporedu vožnje,
postaje pravo čudo. Ima snega, vetra, Božić je, na granici su barikade. Na
granici, kojoj granici? Onoj između Srbije i Kosova! Neprirodnoj, veštačkoj,
improvizovanoj, tamošnji Srbi se bune i bojkotuju je. I tako autobusi izostaju.
Ali evo privatnih autobusa, koštaju isto, u njima putuje petnaestak ljudi iako
je predviđen za dvanaest. Ali mnogi silaze tokom putovanja, imaju različite
destinacije. Drugi ulaze, idu da se pridruže rodbini na taj sveti dan. Za njih
nema zvaničnih stanica, nema izloženih rasporeda vožnje. Ide se kada se ide.
Ništa se ne
dešava mehanički. Ovde su mehanički samo automobili poput Milanovog, koji se
pali na guranje. Ali sam u njemu video moj stari radio koji još uvek
funkcioniše, blistav kao nov, koji sam skinuo iz moga starog automobila pre
nego što ću ga prodati u staro gvožđe i koji nisam želeo da bacim. Kao što ne uspevam
nikada ništa da bacim. Stvari koje još funkcionišu, ali i one koje više ne
rade, nekako sam se za njih vezao i ne uspevam da se od njih odvojim. Slično je
i sa ovim malim životnim epizodama, udaljenim krajevima, osobama koje za mnoge
ljude ne postoje. Priče koje će ostaviti utisak na samo mali broj ljudi i koje
nikada neće uspeti uistinu da sruše zid ravnodušnosti. Ali ja jednako
pokušavam.
Tokom putovanja
počinje da pada sneg. U malom autobusu, kombiju, je toplo, stešnjeno, vlada
zajedništvo. Idemo alternativnim putevima, da bismo izbegli carine koje nose
oznaku Evropske Unije koja nameće svoju istinu, svoju pravdu i svoju volju da prekraja
istoriju. Carine koje treba bojkotovati.
I tako se prolazi
putevima bez asfalta, čak i opasnim. Tokom puta vozač uručuje pakete, preuzima
pakete, dovozi osobe pred kuću, uzima druge. Nećemo nikada stići...
Večeras u
Dečanima predviđena je poseta predsednika Srbije Borisa Tadića. Hoće li i on
uzeti kombi poput mene, izbegavajući carine, birajući neverovatne puteve,
tvrdoglave i neumoljive poput ljudi koji tu žive. Verujem da će doći vojnim
helikopterom. Uostalom, čekaju ga albanske kamenice koje će se sručiti na
njegov i konvoj novinara koji će ga pratiti. Nas ne prati niko, mi smo samo
obični ljudi koji žele da provedu Božić sa dragim osobama. Ali želimo da
izbegnemo tu taksu od 60 evra koju još uvek traže na granici sa Kosovom. Dnevna
taksa, svaki put kada ulaziš i ponovo izlaziš. Taksa za jedan ulazak. Setih se
filma od Beninjija i Troizija „Preostaje nam samo da plačemo“. Jedan novčić,
svaki put.
U suštini,
političari su već priznali nezavisno Kosovo, uprkos bombastičnim izjavama,
utisak je da se ti dogovori postižu tajno, u hodnicama i zatvorenima prostorijama
vlasti. Od čega malo šta dopire do običnih ljudi. Kamufliraju sve obećanjima o
ulasku u Evropsku Uniju (kao da se nije u Evropi, već hiljadama godina...).
Zatim traže žrtve da bi se u njoj ostalo. Slično kao kod nas u Italiji. Političari,
eksperti iz ekonomije traže žrtve od naroda, a da sami ne daju primer. Uvek je
lakše tražiti od drugih žrtve kada sam ne znaš šta znači povinovati im se. A
nama, ubogom svetu, preostaje samo da
plačemo. Ulazimo na teritoriju Kosova i Metohije, kroz poljske snage KFOR-a,
pravilno raspoređene sa uperenim mitraljezima, snage koje blokiraju ulice koje
nisu njihove, sa blokadama na apsurdnim mestima. Ne obazirući se nimalo na nedaleko,
malo groblja pored puta, poniženo svom tom bodljikavom žicom, svim tim uperenim
mitraljezima, tim blatom na uličnoj kaldrmi na neverovatnim graničnim prelazima.
Stižemo na mesto koje nas strpljivo čeka.
Sa Radovanom i
njegovim kombijem krećemo iz Kosovske Mitrovice popodne. Zaobilazimo blokirane
mostove gde su istovareni kamioni kamenja da bi sprečili tranzit prevoznih
sredstava KFOR-a i EULEKS-a koji žele da nametnu carinike monoetničke kosovske
države. Tokom putovanja još uvek pada sneg i naročito jak vetar prouzrokuje
veliko oštećenje električnih žica u opštini Istok, usred Kosova i Metohije.
Sivkasta svetlost
kasnog poslepodneva budi želju za toplinom porodičnog ognjišta. Ali u manastiru
sve je spremno. Svraćamo po Sonju, našu prijateljicu i pratilju jedne grupe
dece koja su prošlog septembra išla u Rim, i po jednu njenu rođaku. Žive u Osojanu,
izolovanom srpskom selu, u blizini Peći. Svraćamo i u patrijaršiju, gde nas
čekaju dve devojke, od kojih je jedna slepa, koje će prisustvovati pred-božićnjoj
službi. Patrijaršiju nadziru slovenske KFOR trupe, italijanske su otišle kući.
Skrećemo za Dečane i nailazimo na neuobičajen red. Zastoj je napravila kosovska
policija koja upućuje levo one koji ne idu u manastir. Nas puštaju da prođemo,
Radovan govori nešto na albanskom objašnjavajući da smo se uputili u manastir.
Srećom nije ga čula ona hiljada protestanata koje drže na odstojanju samo gusti
redovi policijskih trupa. Kako lagano izlaze te reči! U stvarnosti se radi o
fanatičnim pristalicama nezavisnosti i o njihovoj braći u uniformama koji će se,
pri prolasku predsedničkog konvoja, pretvarati da ih obuzdavaju, ali kada
konvoj bude prošao dopustiće da prema njemu upute gustu kišu kamenja. Ali možda
će i dobro doći koji kamen na konvoj predsednika, tek toliko da shvati u
kolikoj meri se realizovala veštačka i neprirodna situacija na svetom tlu Metohije.
Najzad, stižemo u
manastir. Dočekuje nas otac Andrej, dok zvone zvona...
„Čuješ, Alesandro? Ti si došao i zvona zvone!“ – „Svakako nije zbog mene!“ – odvratih
ja, misleći na predstojeći Tadićev dolazak... „Nikad se ne zna“, dodade on...
Andrej mi
saopštava da će se krštenje koje je predviđeno za sutra obaviti posle službe,
praktički malo pre ponoći. Sonja, kuma, madrina
na italijanskom, sprečena je da dođe i sutradan i tako se sve mora obaviti
ranije. Prisutni su i drugi Italijani, članovi su udruženja koje je u procesu
formiranja i zove se „Prijatelji manastira Dečani“ i pitaju da li mogu da
prisustvuju krštenju koje će se uskoro obaviti. Naravno da mogu!
Jedan čovek je
odlučio da promeni veru, ili bar da pokuša, što je uvek retko videti. Pristanak
stiže. U stvarnosti, taj čovek prihvata jednostavno zato jer ne želi da se
oseća usamljenim. Traži, iza zatvorenih očiju, srcem, motiv koji ga je doveo
ovde, gde ga dva pravoslavna sveštenika, njegovi prijatelji, pitaju na srpskom
i italijanskom da li prihvata Boga i odriče se Satane. Možda je zaista taj
čovek uvek tako radio ili je to možda uvek i samo bilo njegovo uobraženje. Da,
taj čovek je već prihvatio Boga, ali samo u trenucima straha. I već je
odustajao od Satane, ali samo kada mu više nije bio potreban.
Ali zatvorene oči
vide lica, prisećaju se osmeha, sećaju se fantazama. Iz straha. Straha da neće
znati da se suoči sa nedostatkom.
Tako je
ovde. Zbog toga je taj čovek ovde. Da bi
potražio snagu koju više ne oseća da ima. U tom životnom dobu koje već ide
prema zalasku, potrebna je duševna snaga. Zatvara oči, taj čovek i ponovo vidi
svoj život kako protiče u nekoliko slika. Samo onih jedinih koje su ustanju da u
njemu probude snažne emocije. Zatvari oči, čoveče, i niko neće videti tvoje
suze. Kirje i lejson, Kirje i lejson, Kirje i lejson, izgovoreno tri puta,
pevajući.
Taj čovek je tu
zbog smaragdnih očiju, dalekih, izgubljenih u iznenadnoj opsnosti... tu je zbog
onih molitvi, lav skinut sa svoga trona, ponižen u kavezu. Tu je zbog tih očiju,
snažne slike, u danima slabosti... zbog suza silom sateranih u grlo iako se to
ne uspe uvek, zbog očajanja i nemoći. Tu je zbog Boga koga doziva u trenucima
drame. Da, izgovorio je svoj pristanak, taj čovek, jednom Bogu koji se na
ovakvim mestima čini prisutan, blizak, solidaran. Da, odriče se Satane taj
čovek, odriče se prolaznih i površnih razonoda. Smaragdne oči, koje se gube u
praznini. Svi zajedno nazdravljaju rakijom. Srećni, zaista izgleda da su svi.
Pa i taj čovek. Biće mu teško da zaspi. Glava potopljena tri puta u vodu odnela
je san. Čestitke i lepe želje prisutnih, a za spavanje monahova soba. Otac
Isaija mu je rado ustupa. To je za njega čast, novi pokrštenik spavaće u
njegovom krevetu.
Za poklon dobija
ikonu svetog Stefana Dečanskog, osnivača manastira i od danas je to sveti
zaštitnik njegove porodice. Biće to njegova slava, 24 novembar. Za
uspomenu dobija i krst urađen od komadića
drveta manastirskih greda, sveću koja se koristila u činu krštenja, koju treba
da zapali svaki put na dan svog sveca zaštitnika i čuperak kose, odsečen u
simboličnom činu postriga i stavljen u malu činijicu napravljenu od korišćenog
voska. Na kraju čina krštenja se izgovara da će kosa krštenoga vremenom postati
seda. Čovek se u sebi nasmešio jer je ta boja već prisutna u njegovoj kosi,
usled vremena koje je proteklo, u potrazi za saznanjima koja nikad ranije nije dosegao.
Činilo mu se kao da je čitav njegov život protekao u tom jednom satu. Video je
ponovo neke njegove delove, druge ponovo gleda sada. Ko će ikada moći reći (videti)
koliko je taj čovek sada drugačiji... ko će ikada moći prihvatiti ili
jednostavno pokušati da shvati taj izbor... jedan potreban i željeni izbor, ko
zna koliko nametnut, u svakom slučaju prihvaćen u njegovom srcu. Kirje i
lejson, Kirje i lejson, Kirje i lejson, izgovoreno tri puta, pevajući.