domenica 3 febbraio 2013

Odlomci iz poglavlja (1, 2 i 3)

Izgubljena pobeda

Lacio, moj Lacio je igrao odlučujuću utakmicu.

Bio je na čelu šampionata italijanskog fudbala i igrao je utakmicu na domaćem terenu, protiv ekipe sa kojom, pre ili kasnije, moraš da se suočiš, ako želiš da postigneš nešto u italijanskom fudbalu... sa Juventusom!

Ali ja nisam bio na stadionu. Bio sam na ulici zajedno sa desetinama hiljada ljudi koji su protestovali, uzvikivali da nam se nikakav rat ne dopada. Radilo se o ratu nazvanom „humanitarnim“.

 Živimo u vremenskom razdoblju u kome se ratovi definšu kao „humanitarni“, ili „operacije međunarodne policije“ ili „bolne neophodnosti“ ili pak „pravedni“, „manje zlo“ i tako dalje.

Ali ovo je bio rat italijanske levice objavljen vladi!

Ne mnogo ranije desničarska vlada je pala.

Trebalo je ponovo izaći na izbore, to je bar bilo ono što su nam svi pričali u predizbornoj kampanji. Bio je tu novi izborni zakon, dvostruke koalicije, druga republika i tako dalje. Zbog čega, pošto je pala vlada, nije bilo nikakvog slaganja o nacionalnom jedinstvu, već se trebalo ići na nove izbore. Ovaj put, ne.

Kosiga, italijanski političar, oduvek veoma blizak NATO-u, CIA-i i SAD-u, bio je upućen u sve to i izmislio je malu političku partiju centra koja je okupila nešto malo parlamentaraca desnice i pridobila ih da glasaju za levicu omogućavajući tako Dalemi da napravi novu vladu. Biće to vlada koja će voditi rat protiv Jugoslavije.

Zajedno sa NATO-om, ali protiv italijanskog Ustava, koji je svetinja, napisanog krvlju onih koji su se borili protiv nacizma i fašizma, onih koji su umrli za slobodu, pre i u toku Drugog svetskog rata.

Sa našeg tla, po prvi put, uzleteli su u vazduh naši avioni da bi krenuli da bombarduju jednu suverenu zemlju koja nas nije napala. Bili smo u ratu. U stvarnosti to smo još uvek u nekim delovima sveta, ali nam govore da su to sve „mirovne misije!“

Koji neobičan pristup poimanju mira, u uniformima i sa oružjem!

NATO je uspeo da povede svoj rat i na trgu nas je bilo samo nekoliko desetina hiljada da bismo rekli ne!, ovaj, kao i svaki drugi rat bio je bezočan! Ali toliko ljudi, previše, ostalo je kod kuće, zašto...

Zato što su nam govorili da je Milošević diktator...

Zato što su bili za samoopredeljenje naroda...

Zato što su nam govorili da Srbi, na Kosovu, ubijaju sve Albance...

Zato što je čitava Evropa bila za vojnu intervenciju...

Zato što smo se uključili u pomoć civilnom stanovništvu koje je bežalo od etničkog čišćenja...

Zato što, govorili su ex-komunisti, levica mora da dokaže SAD-u da je još bolja od desnice u svojoj poslušnosti prema NATO-u i u vođenju rata...

Zato što, govorili su post-fašisti, desnica ne sme da zaboravi Tita i fojbe[1] sa Istrom i Dalmacijom koje bi trebalo da ponovo pripadnu Italiji...

Zato što i Kurdi iz Oćalana, u Turskoj... Ne, Kurdi ne!

Zato što i ETA, u Španiji... Ne, ETA ne!

Zato što i u Irskoj... Ne, Irska ne!

Zato što u Belgiji, u Čečeniji, na Korzici... Ne više, sada je dosta!

Bilo je samo jedno zato što. Zato što je levičarska partija, ona koja je svojevremeno bila partija radnika, težaka, izrabljivanih masa, manjina, zaboravljenih i ugnjetavanih, seljaka, koja je bila protiv kapitalizma koji je izrabljivao naugroženije socijalne slojeve, ta partija... je najzad stigla do vlade! Nije se moglo i nije se trebalo suprotstavljati joj se, nije se moglo i nije se trebalo dovoditi je u pitanje. Trebalo je biti poslušan i tačka! Svi su ostali kod kuće.

Da je desnica bila ta koja je vodila taj rat imali bismo milion osoba na trgu. I zadali bismo makar neki problem više NATO-u.

Jer je Jugoslavija bila prijateljska zemlja, toliko nas je išlo tamo na odmor, bila je na pola puta između Staljina i kapitalizma, uspela je u poduhvatu da u njoj decenijama zajedno žive etnije toliko različite po kulturi, religiji, običajima, markama kafe... Zato što se radilo o agresiji, a naš Ustav, u članu 11, to nedvosmisleno kaže: Italija ne priznaje rat kao sredstvo rešavanja međunarodnih nesporazuma!

Pa ipak ništa. Svi su kod kuće i ćute.

Čak ni vesti o „kolateralnim štetama“, još jedan lepši izraz da se označe štete koje rat prouzrokuje, nisu podstakle indignaciju.

Od bombi na konvoj sa albanskim izbeglicama u Đakovici, do bombi na beogradske bolnice... od bombi na zatvor u Istoku, do grafitnih bombi na beogradske električne centrale koje su ostavljale bez svetlosti čak i inkubatore na odeljenjima sa novorođenčadi... Od masakra na niškoj pijaci, do bombi na jugoslovensku televiziju u kojoj ginu zaposleni civili... A zatim bombardovanje Zastave, jugoslovenskog „Fijata“...

„Za Božić ste nam poslali pakete, sada nam šaljete bombe“, bile su reči zaposlenih u fabrici. A zatim, bombardovanje pančevačke Petrohemije sa katastrofalnim posledicama zagađenja životne sredine. A da ne govorimo o uzajamnim osvetama između jugoslovenske vojske i paravojnih formacija UČK, naoružanih grupacija koje su obećavale da će „osloboditi“ Kosovo, pod čim su podrazumevali albansku etniju. U svemu tome žrtve su bili mnogi civili.

Zatim protesti italijanskih ribara Jadranskog mora jer je njihovo more korišćeno kao deponija za bombe koje nisu eksplodirale i kojih su se avioni oslobađali pri povratku iz svojih pohoda. Tužan i dugačak bi bio spisak ako produžimo sa nabrajanjem.

Bio je oboren i jedan Apač avion NATO-a.

U Beogradu su štampali majice u čast toga događaja, ironizirajući povodom tobožnje nevidljivosti tih ratnih naprava. Apač... pored toga što su uzeli dušu tome narodu, prisvojili su i njihovo ime koristeći ga kao simbol smrti što je tako daleko od kulture indijanskog naroda.

Protesti su se uskoro završili zbog obeshrabrenosti učesnika, ustupivši mesto frustraciji, nemoći, razočarenju usled uviđanja da se gotovo uopšte ne može uticati na stvari. Šta uraditi?

Bilo je jedno udruženje koje je tražilo volontere i dobrotvorne priloge za izbeglice sa Kososva. Ali i za one koji su bežali, a nalazili su se na „pogrešnoj“ strani, jugoslovenskoj.

Jedna misija toga udruženja odnosila se na istočnu Evropu, tako je dospela i u Beograd i donela lekove u neke bolnice. Simboličan gest ali zaista hrabar i neuobičajen. Ovo udruženje se zvalo „Most za...“. Most kao simbol komunikacije i bratstva između dva naroda na suprotnim stranama.

Koja slučajnost! Toliko mostova u Srbiji je srušeno, a upravo ta organizacija ide u Srbiju.

Jednog jutra sam im telefonirao i u toku poslepodneva, posle posla, odoh da ih potražim u njihovom iznajmljenom sedištu blizu Republičkog parlamenta u Rimu. Bio je to početak ove priče.

U međuvremenu, Laciju baš nije išlo najbolje.

Onu presudnu utakmicu izgubili smo sa tri prema jedan, i na kraju, upravo zahvaljujući Juventusu, Milano, druga veoma moćna ekipa bogatog severa, uzela nam je ispred nosa toliko priželjkivanu pobedu.

Kada moćnici odluče da se udruže, čine to uvek veoma efektno. A najslabiji uvek najviše trpe.

 
Respirator

Postoje reči koje ne možeš zaboraviti uprkos vremenu koje je proteklo.

One su tu, duboko u tebi, u skrivenom kutku tvoga srca. Čini se kao da su nestale, zaboravljene, međutim, iznenada, ponovo iskrsavaju da bi te stegle u grlu, ne ostavljajući te više na miru. I to se može desiti na bilo kom mestu. Meni se slična stvar desila u Beogradu, u jednom Institutu za novorođenčad o kome nisam znao ništa pre toga, ispred inkubatora u kojima su se nalazile prerano rođene bebe sa disajnim i drugim problemima.

Rat protiv Jugoslavije je bio u toku, neki su ga čak nazivali „humanitarnim“, a u tom Institutu nije bilo struje zbog grafitnih bombi koje su bačene na električne centrale ali i na druge objekte, tako da je jedna okrznula i taj Institut. Generatori su uspevali da ponovo povrate živote u ovim inkubatorskim aparaturama, ali ih nije bilo dovoljno za sve mališane.

Našao sam se tamo sa organizacijom „Most za...“, radi serije projekata namenjenih da se da podrška lokalnom stanovništvu i nekim zdravstvenim strukturama. Ukratko, podrška „neprijateljima“.   

Direktorka Instituta, doktorka Slobodanka, pokazuje nam posledice bombardovanja, govori nam o porastu broja prerano rođene dece za vreme i posle rata, prave i istinske agresije, sedamdeset i osam dana bacanja bombi zbog koji neko mora da preuzme odgovornost, pre ili kasnije... kada jedna reč izađe sa njenih usana i steže me u grudima navalom izazvanih uspomena, ponovo povezujući niti koje su samo naizgled bile pokidane.

„Veoma nam je neophodan jedan respirator... ali nemamo dovoljno finansijskih sredstava!“

Respirator. Zvučalo je kao neka magična reč, a bila su to pak samo hladna i bezlična slova složena zajedno da bi definisala, čak i ne na ubedljiv način, jedan od neophodnih zdravstvenih aparata. Respirator...

Bilo je to na samom početku moga razdoblja Griže savesti kada još nisam znao kako tačno da se ponašam u svetu mišićne distrofije i UILDM-a[2], Italijanskog Saveza za borbu protiv mišićne distrofije.

Kristijan je bio na izmaku života, imao je ozbiljne probleme sa disanjem. Jedan aparat koji je trebalo da stigne među prvima u Italiju, mogao je da ga spasi. Bila je to borba sa vremenom ali je aparat stigao. A sa njim i Proleće. Kristijan je izašao napolje iz svoje sobe, opet je izašao na ulice sa svojim kolicima, kretao se, upoznavao nove ljude. Za nas je to bilo Prijateljstvo. Koje će trajati večno, i posle njegove smrti, koja je došla jedne noći u kojoj sam bio sprečen da ostanem blizu njega. Ali staro Prijateljstvo se ponaša kao izvesne reči. Ponekad ponovo procveta. U tom trenutku, u Beogradu, ta reč me je podsetila na toliki broj prijatelja koje nikada nisam sasvim zaboravio koji bi, možda, mogli da mi pomognu da probudimo nadu u ovim pedijatrima koji stoje pored mene, profesionalnim lekarima koji su primorani da traže pomoć od svakoga ko ima strpljenja da ih sasluša. Pomislih na nadmenost i aroganciju sa kojom se kreću izvesni naši stručnjaci, poput Bogova na zemlji i koliko je to u suprotnosti sa snishodljivošću koju nameću očajanje i nemoć. Pomislih na toliko, na previše mesta na zemlji u kojima jedno društvo sve više globalizovano, egoistično, podređeno kapitalu i profitu, sve manje solidarno, primorava milione osoba na poniženje, oskudicu, propadanje i smrt.

Vratih se kući, u Italiju, sa tom rečju na pameti.

Moji prijatelji će mi pomoći u to sam siguran. Napisah velik broj pisama od kojih jedno predah lično Paolu, mom prijatelju lekaru i savetniku UILDM-a, koji će o tome da popriča sa Fortunatom, drugim prijateljem-lekarom, sanitarnim direktorom UILDM-a, dok drugo pismo uputih Glavnom Savetu. I jedne večeri, jedan Paolov poziv mi najavi lepu vest: UILDM će finansirati jedan projekat „Mosta za...“, tako što će, prvo, kupiti jedan respirator za novorođenčad i jedan pulsometar, a zatim što će ostati na raspolaganju za solidarne i prijateljske odnose ali i za profesionalno usavršavanje. Upravo ono što smo mi iz „Mosta za...“ imali i uvek imamo na umu. Kao u dijalogu koji se vodi među sličnima, suvišne reči nisu potrebne.

Posle nekog vremena naša saradnica iz Beograda nas je obavestila da je u januaru na tom Institutu bila nacionalna televizija da bi snimila prilog. Ja nisam bio tamo. Nije ni bilo od značaja da li ću biti. Najvažnije je bilo da su tamo ti aparati. Pričali su o odnosima sa našom Organizacijom, o planovima, ukazujući na solidarnost koja se realizovala konkretno sa tom donacijom, pričali su o UILDM-u, o meni, o svojim bebama. Ali nisu ništa mogli da kažu o toj čarobnoj reči koja mi se jednog dana pred inkubatorima isprečila u grlu, stežući ga tako jako da je pretila da me skoro uguši, tako da me je primorala da potražim jedan smisao izgubljen pre toliko godina, pred jednim pogledom, pogledom Prijatelja, koji je samo tražio da ostanem, da ne odem. Jer je čekao svoju smrt. I hteo je da budem blizu njega, da bi mogao da priča, priča, priča...

 

Drinka Pavlović

Ideje dolaze same, a ne onda kada ih tražiš. Ukratko, ne radi se o planu. I tako ti može pasti na pamet, tokom sastanka u Udruženju, dok diskutuješ o tome kako nastaviti sa projektima započetim ili onima koji treba da se realizuju... da dočekaš Novu godinu u Jugoslaviji, sa izbeglicama bezočnog „humanitarnog“ rata. Čini se da su reči izgubile svoj smisao. 

Rat postaje „humanitaran“, mir „ispravan“, sloboda „trajna“, pravda „beskrajna“. Sama imenica više nije dovoljna. Pošto je izgubljeno značenje i pamćenje, sve se može modifikovati sa odgovarajućim pridevima.

Postoji još jedna reč koja je veoma ugrožena. Razmenjujemo je neprekidno, uvek je ista... „Sve najbolje!“

Može se pozdraviti iz učtivosti, poželeti lepe želje pak ne, one moraju krenuti iz jednog srca, našega i stići do srca drugoga. Inače je bolje ćutati. Pogledali smo se u oči. Sa izbeglicama iz prihvatnog centra u Kraljevu bilo bi veoma komplikovano, već je bio 20 decembar, a bilo je previše stvari da se odradi.

Ali tu je i Institut za maloletnu siročad, Drinka Pavlović iz Beograda.

„Tu se može organizovati, sve će biti lakše, priredimo im to iznenađenje!“

Naravno, da ćemo im ga prirediti! Neko je krenuo avionom, neko vozom, neko kolima, pretrpani igračakama i poklonima, špagetima da ih pojedemo zajedno, sočivom, čokoladnim tablama i neizbežnim šampanjcem i vinom da se nazdravi. Krenuli smo, dakle.  

„Jezik neće biti problem, videćete“, kažem dok vozim, sa našom decom koja spavaju. Jezik nije problem. Nikada neće ni biti.

Oči sa svojim pogledima... srca sa svojim emocijama... suze i zagrljaji, najzad, sve to zajedno može da napravi čuda. I napravilo ih je i ovaj put.

Zajedno sa svim tim poklonima koje smo primili, namenjenima nama.

Lični predmeti mnoge dečice i dece Drinke Pavlović koja su nam to poklanjala od srca, kao znak prijateljstva.

„Srećna razmena“, rekao bi Indijanac Sijuks.

Srećna razmena, da. I iskrene najlepše želje, deco!

Neka zauvek bude srećna nova godina! Pa, dakle...

„Srećna Nova Godina!“

 

Naš prijatelj Ljuba

Jednoga dana upitao sam Ljubu gde bih mogao da nađem drveni sto na kome bismo igrali Subbuteo[3]. Naveo je dva stolara u Beogradu koji bi mogli da nam daju povoljnu cenu. Srpski jezik je komplikovan. Ali i sa engleskim, ponekad, stvari se zakomplikuju. A ja i Ljuba smo se sporazumevali na engleskom.

Nisam odmah shvatio gde su tačno ti stolari. I tako smo počeli da hodamo. Presedali smo iz autobusa u autobus, prošli pola grada. Stigli smo do malih zanatskih radnji, ali nismo uspeli da nađemo sto. Ponekad, nisu ni znali šta da nam kažu. Pa ipak, pronaći drveni sto ne bi trebalo da je teško. Ali jedan je bio prekratak, drugi preuzak, drugi nam nije mogao da iseče jer mu je mašina bila pokvarena, oni koje je imao nisu odgovarali nameni. Iscrpljen, uspeo sam da ubedim Ljubu da odemo u radnju nameštaja blizu sirotišta. Ujutro sam je bio primetio, ali je Ljuba tvrdio da je ta preskupa.

Najzad, uspeo sam da kupim sto odgovarajućih dimenzija. Doneli smo ga peške, od radnje do sirotišta, držeći da pažljivo kao da prenosimo relikviju, madonu u procesiji, kao Stanlio i Olio sa pijaninom. S takvim stvarima se nikada ne šali.

Doneo sam sve, minijaturne figure fudbalera različitih ekipa, golmanske mreže, lopte, zeleni tepiščić za teren, ali sam sve ostavio zapakovano. Nije bilo mnogo vremena da bi se igralo ili obučilo veću decu. A Ljuba pak nije bio zainteresovan za fudbal. Bio je najbolji od svih, ali ne u fudbalu. Ljuba će postati inženjer.

Prvi put kada smo se sreli prilikom tog dočeka Nove godine u sirotištu, uredio je pravu i istinsku plesnu dvoranu pribegavajući dovitljivosti, prilagođavajući ono što je pozajmio od ponekog prijatelja. Zvučnici, jack, pojačivači, ukrasne vrpce, stereo i svetla. Prava diskoteka.

I plesali smo svi zajedno i uz ritam balkanske muzike, dok je Ljuba bio dj. Zatim, tokom leta, radio je kao tehničar zvuka prilikom predstave vezane za stihove, na melodiju pesme: „Na istočnom vašaru“, Anđela Branduardija. Već znate: „I dođe pas koji pojede mačka koji je pojeo miša“? Ta pesma.

Uključili smo svu decu iz ustanove. Jedno dete je bilo preobučeno u mesara, drugo u anđela, jedno u psa, drugo u mačka, pa u miša i tako redom dok nisu obuhvaćeni svi likovi. Ujutru u dvorištu, najmanja dečica su bojila kostime, maske, scenografiju i pravili razne pomoćne dodatke. Oni veći su imali probe hora, u jednom delu dvorišta. Zatim su tu bili plesači, koji su trebaili da uđu na scenu u odgovarajućem trenutku, u svojim kostimima. Naziv predstave je bio: „Jedino pravo bogatstvo... solidarnost!“

Probali smo mnogo puta. Ali na veče premijere u prisustvu vladike, direktorke, zvaničnika, generala u uniformi svakako nismo mogli da predvidimo ispade! Poput iznenadne pojave Lakija koji je ne mareći za predstavu u toku, ušao na sred scene, odigrao jedan svoj improvizovan ples, opsovao nešto, šutnuo nogom stolicu, vrata, šutnuo u zadnjicu jednog dečaka i otišao sa scene. Posle predstave videli smo da je Laki nastavio svoj šou tako što je pocepao tabelu sa rezultatima turnira. Laki je bio takav. A to je bila Drinka.

Ali Ljuba je bio drugačiji. Bio je izbeglica iz Hratske, sa roditeljima koji su zbog neimaštine bili primorani da ga ostave u ustanovi, tu je odrastao i objašnjava nam da je u Drinki tako. Toliko truda, a zatim sve upropašteno, za tili čas. Ali potrebno je imati strpljenja i ponovo početi, svaki put. Potrebno je vremena. Svaka ljudska aktivnost traži vreme, nikada ne sme biti u pitanju žurba, novac, ustupci. Trebalo je čekati pravi trenutak. A kada smo stigli sa tim stolom u ruci to je predstavljalo pravi trenutak. Posle dana provedenog u njegovom sastavljanju taj trenutak je konačno stigao. I mogao si da uhvatiš svaku njegovu nijansu, koja će ostati, zauvek, u srcu svakoga od nas.

Nekoliko godina kasnije došao je po nas na aerodrom. Bio je sa Natašom, još jednom bivšom devojčicom iz Drinke koja je sada za njih bila daleka uspomena. Nataši smo uručili jednu šivaću mašinu, poklon naših prijatelja za nju koja je volela modu i volela da je kreira. Čekali su nas par sati, Ljuba i Nataša, jer je avion kasnio. Na izlazu se zagrlismo, on nam odmah pomognu oko torbi, uputivši se prema autobuskoj stanici...

„Ma, hajde, Ljubo, ovaj put ćemo uzeti taksi!“

„Ne! Možemo ići autobusom, zašto bespotrebno trošiti novac?“

„Već si dugo čekao, biće da i tebe čaka posao, a i mi kasnimo...“

„Nemoj da brineš! Imamo vremena! Imam karte i za vas!“
 

Posle više od sata čekanja stigao je autobus, sa našom grupom van sebe zbog kašnjenja. U sebi sam se pak smešio. Zato jer se Ljubi nikada nije žurilo, jer Ljuba hoda, ne uzima taksi, ide autobusima. Jer je Ljuba u svome rokovniku, na stranici za taj dan zapisao naša imena. Jedno po jedno. A svako ime traži svoje vreme koje mu treba posvetiti. Takav je bio, a i danas je takav, naš prijatelj Ljuba.

 

Milijana

Milijana, devetogodišnjakinja, upravo je sišla iz aviona.

Poput druge dece, upravo je upoznala porodicu koja će je ugostiti u Italiji u toku ove tri nedelje. Ali odjednom je briznula u plač.

Pokušavamo da je utešimo, ali se ona ne smiruje!, ona nastavlja da plače, neutešna.

Novka, naš prevodilac, popričala je sa njom i sve je odmah postalo jasno... Milijana nije imala kupaći kostim!

Čula je da se priča o moru, o njegovom beskraju, o njegovoj lepoti i da se na more ide u kupaćem kostimu.

Ali ona taj kostim nije imala. I briznula je u plač, očajna.

Od tada, Milijana je više puta dolazila u Italiju i kupaći kostim joj nikada nije nedostajao. Isto kao ni želja da ga uvek ponovo vidi, to more koje je sada više nije plašilo.

 

Anđela i miš

Postoji jedan miš koji ne može da se smiri, u vrtu moje kuće.

Našao je jedan zubić, pre nekog vremena i ne zna ko je njegov vlasnik.

Tako luta, u potrazi za tim vlasnikom jer, inače, ako ga ne nađe neće moći da mu uruči ni novčić. Svi miševi imaju na raspolaganju i nekoliko tih novčića. Ali sami sa zubićima ako ne znaju njihove vlasnike, sve postaje mnogo komplikovanije.

Ali vlasnika tog zubića ja poznajem. Bolje reći, poznajem je. To je devojčica od devet godina, zove se Anđela. Živi u Kraljevu, u južnoj Srbiji, bivšoj Jugoslaviji. Uradili su analizu njene DNK, tako mi je rekla njena mama, da bi uporedili njenu DNK sa ljudskim ostacima koje su našli u jednoj zajedničkoj grobnici na Kosovu, u Orahovcu. Među tim ostacima možda je i Anđelin tata, ubijen nasilno u jednom bezočnom ratu, koji niko nije razumeo ni objasnio do kraja. Ubijen od strane nasilnika koji su pripremali taj rat do najsitnijeg detalja. Anđela nije znala da je u tim najsitnijim detaljima bila i smrt njenog tate. Nije mogla znati da će je taj rat prisiliti na izbeglištvo, primorati je da beži sa samo godinu i po dana, a da nikada nije ni upoznala svoga tatu. Nije mogla to da zna. A nije mogao to da zna ni Lazar, njen tata. Pa ni njena mlada mama Slađana, koja sada pokušava da nastavi život. Daleko od rata, daleko od onoga života sastavljenog od smrti.

Ali ne zna ništa ni ovaj miš koji se vrti po mome dvorištu sa zubićem i novčićem koje treba da odnese. Nije mogao da zna da će taj rat doneti Anđelu da se igra u ovom dvorištu u kome su najveća opasnost za miševe – mačke. Anđela se igrala u ovom vrtu, sa drugom decom, pa i sa mačkama. Doživela je trenutke radosti, sreće i ovde je izgubila jedan svoj zubić. Miš samo traži mesto gde bi mogao da ostavi taj novčić. Ne verujem da će čekati do sledeće godine. Godine prolaze, menjaju stvari. A i mačke su velika opasnost. Rekao sam mu da mi da novčić i da se ne brine. Ja ću se pobrinuti da ga odnesem Anđeli, sledeće zime.

U međuvremenu, mama Slađana nas je obavestila da su našli DNK kompatibilnu sa DNK male Anđele među ljudskim ostacima iz te zajedničke grobnice. To znači da su našli Lazara, Anđelinog oca. Ali sve to Anđela još uvek ne zna...

 
Svetlo upaljeno noću

Ko zna da li još uvek pališ svetlost,

noću, pre nego što ćeš zaspati.

I ko zna da li ćeš, kada se probudiš i vidiš da je ugašena,

ko zna, da li ćeš ustati da je ponovo upališ.

I da li koristiš onaj respirator za astmu,

koji si ovde prestala da koristiš

Ovde si prestala da se bojiš svoga disanja,

ovde sa mnom, kod mene, sa nama.

Jer ovde je more, ono more koje ti nosi vetar u lice,

ono koje te odnosi daleko, koje ti bodri dušu,  

koje podiže talase a ti se bacaš njima u susret, u njih.

Bez straha, samo iz ljubavi prema igri,

Jer voda je igra... dragocena,

prirode, kada se živi zajedno,

svako sa svojom srećom.

Ali svetlost noću, nju si uvek palila. To znam.

Uprkos poljupcu, uprkos nežnosti,

Uprkos onim lepim željama...

„Laka noć i... lepo sanjaj!“

Lepo sanjaj, devojčice!

Toliko daleko od ove večeri,

od ovog drveća, od ovih zidova,

koji poznaju tvoj glas i tvoj osmeh,

tvoje uzvike radosti i besa

i tvoje suze nostalgije.

Spavaj lepo, sanjaj svoju svetlost,

Učini da zauvek ostane upaljena.

Na trenutak bila je upaljena i za mene.

 

Fudbalska lopta

Postoji jedna fudbalska lopta koja odskakuje između emocija i sećanja, između ljubavi i čarolije, između nade i straha, radosti i bola, napravljena da kruži između Italije i Srbije i obrnuto, spakovana u jenoj torbi.

Ne znam, u ovom trenutku, dok kristališem tu uspomenu, da li ću uopšte uspeti da napišem celovitu priču o njoj i protagonistima koji su vezani za nju, koji je nikada nisu šutnuli, tu loptu. I da li će se to dopasti lopti. Znam samo da je reč o priči koja će morati da bude ispričana, pre ili kasnije, da ne bi pala u zaborav sa hiljadama drugih, izgubljenih na rubovima sećanja. Ali, svakako, ta lopta postoji.

Marko je bio u operacionoj sali.

Bili smo zagrljeni, sa doktorkom Lokašuli u bolnici San Kamilo u Rimu. Jedan rezigniran, tužan, usamljenički i utešni zagrljaj, onaj koji se javlja kada mesto neizbežnog poraza počinje da preuzima nada koja počinje da se ostvaruje. Pronađen je donator kompatibilne koštane srži! Nada, međutim, postaje jalova podrugljivom i ciničnom igrom sudbine, upravo u trenutku u kome je stigla vest.

Marko je imao moždanu hemoragiju zbog iznenadnog pada broja trombocita. Previše oslabljen njegov organizam od tolikih transfuzija koje su pokušavali da mu smanje. Tog jutra telefonirala mi je Novka, sva izbezumljena. Marko se srušio na ulici, činilo se da je mrtav. U toj operacionoj sali pokušali su nemoguće, sada se bilo pred epilogom, ali niko nije imao hrabrosti da izgovori te reči... „Gotovo je!“

Ne, ne sme biti kraj, dakle napred sa traženjem više donatora krvi i krvnih pločica odgovarajuće krvne grupe, napred sa dežuranjem u bolnici, pored mame, bilo nas je puno, bili smo svi, uvek tu prisutni.

Odjednom, u tim dramatičnim i bolnim trenucima zazvonio je telefon. Bio je to Markov prijatelj, jedan veoma poznat srpski fudbaler, koji ga je posetio na njegov rođendan, u bolnici, obećavši mu da će mu poslati i fudbalsku loptu kao poklon. Marko je upoznao Dekija jednog sunčanog poslepodneva kada smo otišli da gledamo trening, a zatim u svlačionicu da snimimo zajedničke fotografije, dobijemo majice, da se smejemo, srećni. Ali sa Markom u operacionoj sali, izgleda upravo da je sve promašeno, kako drugačije reći: Ne, Deki, dosta je, ispao si iz igre!

Ali poklon je stigao u bolnicu San Kamilo, Deki nas je obaveštavao da je jedan njegov prijatelj tamo, ispred bolnice, sa zadatkom da preda taj poklon, sada tako apsurdan. Nije rekao ništa više. Odlazimo, Novka i ja, zagrljeni prema izlazu. Marko je bio u operacionoj sali i nije se zaista moglo učiniti ništa drugo osim iščekivati reči... „Gotovo je!“, reči koje niko nije imao hrabrosti da izgovori. Ali ni da nastavlja da čeka, razočarano. Novka se, tako, molila.

Glasno, ali se molila. Ne nekog boga, ili možda, i njega. Ona je molila Marka, dozivala ga iz svoga srca, pozivala ga da se bori, da se ne predaje. Bila je to litanija blaga i tiha, koja je razbijala tišinu drame, sveta litanija, mame koja nije mogla da prihvati da, posle toliko borbe, sve naprosto tako nestane.

Stižemo do ulaza u bolnicu. Napolju, Đuzepe, prijatelj Dekijev, daje nam poklon za Marka, fudbalsku loptu i šal.

U tom trenutku uzeh tu loptu u ruke i pogledah je. Vladala je neobična atmosfera kao da upravo u tom trenutku treba da počne jedna fudbalska utakmica, između života i smrti. Jedna fudbalska lopta, ta Lopta, poklon života, simbol radosti i igre, protiv jedne tragedije, te tragedije, koja samo što se nije realizovala-zavržila-stavila konačnu tačku. Vraćamo se na odeljenje sa Loptom u rukama. Od tog trenutka, kao čarolijom, Marku je svakim danom bilo sve bolje. Još uvek je u meni živo sećanje na ono jutro u kome mi je telefonirala Novka, kada se Marko tek povratio iz cerebralne kome... „Ale, kako si?“ – On je mene pitao kako sam...

„Dobro, Marko... sada sam zaista dobro!“
 

Ta Lopta je bila jedino za šta je doktorka dozvolila da bude na ormariću tokom operacije presađivanja koštane srži koja se desila dva meseca kasnije, 5. februara 2004. I uvek je tu morala biti, svaki put kada je Marko ponovo dolazio zbog kontrolnih lekarskih pregleda. Spakovana u torbi, ručnoj, jer se nikad ne zna, Lopta, ta Lopta... uvek je bila sa njim.

Marko je 20. septembra 2008. napunio osamnaest godina. Ali 5. februara svake godine slavi svoj drugi rođendan. Zajedno sa tom fudbalskom Loptom.

„Ne obazirući se na vreme koje samo što nije isteklo, obnovljene fizičke snage, šutirajući iz brzog kontranapada, srpski fudbaler je zadivljujućim udarcem lopte prevario golmana.“

Kao da je Markova sudbina koji se nalazio na golu života, bila da ga blokira. Zaista izvanderan go, ovaj put, Deki.

 

Umetnik života

Danas sam primio jedan od najlepših poklona u životu.

Bio je to tavolino, na srpskom se kaže... Sto.

Slično kao u kartaškoj igri „sedam i po“, u Italiji. Kada misliš da imaš odgovarajuće karte i možeš nastaviti igru onda kažeš... Sto[4]!

Taj stolić je bio mnogo lep. Mali i jednostavan, za čaj, za kafu, za piće. Ili za rakiju. Onaj ko ga je napravio pravi je umetnik. To je bilo njegovo prvo pravo umetničko delo. Taj umetnik je Srbin. To je umetnik života. On se ruga životu. Jer ga je život hteo prevariti-izigrati-nasamariti u izvesnom smislu u određenom trenutku. U trenutku koji se desio zaista mnogo mnogo prerano.

Život je smislio jednu od onih teških bolesti krvi. Pomislite samo, Anemia Aplastica, Kada se izgovori ovakvo ime čak se i nema utisak da je reč o bolesti. Muzička grupa, reklo bi se.

Život ga je primorao na godine provedene u bolnicama, sa trenucima u kojima je sve izgledalo gotovo i bez nade, trenucima u kojima se pomiriš sa sudbinom i kažeš: „Dobro, pobedio si, predajem ti nazad, tvoj život“. Trenuci u kojima se se, čini se, predali svi. Svi, pa i lekari. Ali on ne. On se nije predao i ne predaje se.

Borio se, iz trennutka u trenutak, iz sata u sat, iz dana u dan, sve do tog dana. Dana presađivanja koštane srži.

Sada, posle godina borbe, umetnik života je proslavio svoju pobedu napravivši sam svoje prvo delo. Stolić. Na srpskom se kaže „Sto“. I poklonio mi ga je. I iznenadio me.

Stavio mi je povez preko očiju, doveo me do predmeta, podsticao me da ga dodirujem, milujem, da pogađam o čemu je reč. A zatim je rekao: „To je za tebe, Ale!“

Gledajući fotografiju na kojoj smo bili zajedno ovekovečeni, pored njegovog prvog rada, osetio sam se donekle i ja umetnikom.

Jer prava umetnost ležala je zaista u toj fotografiji. Fotografiji koja se ruga životu. Upravo kao što to zna izvanredno da radi orkestar za svadbe i sahrane, jedan od onih koji se mogu slušati u Srbiji. Ovde to zaista znaju dobro da rade, da se narugaju životu... ali i smrti.

Danas sam primio jedan od najlepših poklona u svome životu.

Bio je to stolić. Na srpskom se kaže... Sto. I ja sada, kao da sam u igri kartama, mogu zadovoljno da kažem... „Sto!“


Odlomci uzeti iz poglavlja 2

 

Jelena

Jelena se držala po strani, tiha, poput nekoga ko ne želi da smeta.

Dogovorili smo se da se nađemo u toj ugostiteljskoj školi da bih joj uručio ratu podrške na daljinu. Ona živi u Vrnjačkoj Banji, srpskom termalnom centru, oko dva sata vožnje južno od Beograda, u jednoj sobi bivšeg hotela, svojevremeno sedišta radnika koji su radili na održavanju banje, na pet minuta od škole. Hodamo sa direktorom koji ističe prednosti svoje školske ustanove, baš kao što to zna da radi svaki pravi menadžer. Ipak sam joj krenuo u susret, da joj se javim, ostavljajući grupu da produži svojim putem. Jelena se nasmešila i rekla mi da ne brinem, ona bi čekala. Na kraju susreta, Jelena je dobila svoju novčanu svotu.

Dragana, njena jedinica koju prihvatamo leti u Italiji, bila je u školi.

Ispred kompjutera, koji su joj poklonili prijatelji kod kojih je bila u gostima, provodi dosta vremena i mnogo je raduje, kaže nam mama. Dragana je mila devojčica. Drži mnogo do linije, na pragu je adolescentskog doba i stoga malo jede.

„Ali, tokom proslave, nikakva dijeta ne dolazi u obzir! Organizujemo žurku u Kraljevu da bismo svi bili zajedno i proveli jedno veče u veselju, dok čekamo Novu godinu. Hoćete li doći? Bilo bi nam zaista veliko zadovoljstvo...“ Ali na Jeleninom licu odjednom se pojavljuje koprena tuge... „Dragana ako želi može doći zajedno sa svojom prijateljicom Milijanom, ali ja... ja ne. Kada su proslave radije ostajem kod kuće. Hvala vam...“

Jelena je izgubila muža na Kosovu. Nestao je poput toliko drugih Srba u dalekom ratu. Zvao se Pera. Rat iz 1999. vođen je u odbranu njegovih ubica. Na haškom tribunalu svedoci su pričali o Peri i o toliko drugih koji su nestali, deportovani prema granici sa Albanijom i možda završili u ozloglašenoj „žutoj kući“, polaznoj bazi za trgovinu ljudskim organima koju je finansirala UČK, trgovinu koju je u svojoj knjizi obelodanila Karla del Ponte koja je godinama bila glavni tužilac haškog tribunala, koja svakako nije nastrojena prijateljski prema Srbima! Istrage, koje je uvek veoma teško sprovesti, kao i obično, nisu dovele ni do kakvih rezultata. Jedina izvesna stvar za Jelenu, još uvek zaljubljenu u svoga čoveka jeste da joj vreme nije nadoknadilo baš ništa od te njene nekadašnje ljubavi.

Danas Jelena radi u jednoj kineskoj prodavnici. Ponekad se čuje sa svojom prijateljicom Imrenom, Albankom koja je ostala na Kosovu i kaže joj da je opasno tamo se vratiti i tamo živeti. I ni za koga, pa ni za njenu prijateljicu nema dobrih vesti, ni posle „nezavisnosti“.

Opraštamo se. Hteli smo da je odbacimo kolima ali Jelena više voli da se vrati peške, uprkos snegu, u mali stančić u tom bivšem hotelu za radnike na održavanju električnih postrojenja, stavljenom na raspolaganje ratnim izbeglicala. Sama sa koprenom melanholije koja joj zaklanja i štiti lice. Od nepodnošljive hladnoće, od usamljenosti.

 
Ljubavno pismo

Poslaću ovo moje pismo na našu staru adresu.

Bila je to mala kuća, naša, ali puna snova. Snova koje smo poveravali jedno drugom tihim glasom iz straha da se ne ostvare. Sanjali smo otvorenih očiju, sa budućnošću u pogledu. Kada je stigla Dragana, ta budućnost je počinjala da poprima oblik. Bila je to budućnost sačinjena od malenih, nežnih ručica, glatkih minijaturnih nožica koje su izgledale kao isklesane u Amorovom kamenu.

Ali bio je to naš život, o njemu smo maštali i sada ga upravo realizujemo u toj maloj kući blizu Obilića, na našem Kosovu.

Poslaću ovo pismo na našu staru adresu.

Sećaš se kada smo uspeli u tome da nas prime u stalan radni odnos u fabrici u Vučitrnu, kako smo samo bili srećni. Bilo nam je to toliko važno da nismo uspevali da zaspimo. Zatim, usred noći probudio me je tihi zvuk, poput uspavanke. Bilo je to tiho pevušenje. Opipala sam rukom, ali te nisam našla pored sebe. Otišla sam u kuhinju gde si naložio peć i pio rakiju i... pevao! Nisi nikada pio sam, ponekad sa prijateljima i uvek pomalo, ali taj put si zaista preterao. Odmah sam primetila radost u tvojim očima, tvoj pogled izgubljen u praznini, ali blistav. Bio si srećan, bili smo srećni. Pevušio si tiho bez reči koje, uostalom, nisi ni uspevao da prevališ preko usana jer ti se jezik saplitao. Počela sam da se smejem videvši te takvog, a i ti sa mnom, jer si bio svestan da si pijan i da ne možeš tome ništa i samo si se smejao i to glasno. Uhvatila sam te pod ruku da te odvedem u krevet ali si se opirao, hteo si da odeš da probudiš selo da proslavite. Hodao si četvoronoške, govorio si da želiš da ih probudiš sve da bi se sa njima takmičio u pevanju, sa našim albanskim komšijama, sećaš li se? Slagali smo se, tada je još izgledalo da je sve u redu. Otpevala sam ti jednu uspavanku i ti si, za nekoliko minuta, zaspao. Sećaš li se, dušo moja?

Vratila sam se u kuhinju i ugledala onaj list papira na stolu na kome si zapisivao brojeve i računao. U tim brojevima bila je sva naša nada koja je poprimala realan oblik. Bila je to naša budućnost koja nam je postajala prijateljski nastrojena. Prestali smo da se bojimo za naše snove i da počeli da sanjamo glasno. Ali možda je još uvek bilo prerano i mi, zahvaćeni euforijom tih dana, nismo na to ni pomislili. Nismo to mogli ni da zamislimo.  

Poslaću ovo pismo na našu staru adresu.

Kuća, dvorište, tek malo izvan sela, gde smo planirali da podižemo našu decu kada uskoro budu stigla. Zatim životinje, povrtnjak, voćnjak, višnje od kojih smo pravili slatki liker koji mi se veoma dopadao i okrugli drveni sto sa grubo obrađenim stolicama gde smo sedeli sa prijateljima i pili kafu tokom letnjih poslepodneva dok nam je kuća pravila senku. Nešto od nas mora da je ipak ostalo među zidovima naše kuće, u vazduhu toga sela, četiri srpske kuće usred nekadašnjih prijatelja, svi Albanci, i njihove kuće su bile na samo par metara od naše. Nešto mora da je ostalo od mačaka i pasa koje smo imali, u uličnoj kaldrmi, u granama drveća pred kućom. Nemoguće da je sve spaljeno, iščupano, pokradeno, uništeno, poniženo, izranavljeno, nešto mora da je palo na zemlju, u prašinu. U prašini, nešto od nas mora da je ostalo. Jer se prašina uvek vraća na površinu stvari. I sa njom, vraća se uspomena na naše živote koje smo živeli zajedno.

Nikada ti nisam rekla koliko si mi nedostajao. Jer nikada uistinu nisi ni bio odsutan. Svaki naš susret podsećao je na prvi. Ja stidljiva i rezervisana, ti jednostavan ali odlučan, lep, upravo onakav kakvim sam te uvek doživljavala i želela. Bio si moj knez Lazar, a ja tvoja kneginja Milica, sa mojim zavetnim svećama koje sam palila svaki put kada bih te ponovo videla. Ne, nikada ti nisam rekla koliko si mi nedostajao. Zato što, kada bih te ponovo ugledala sve bi postajalo lepo i sve bih zaboravila. I ničega se više nisam bojala. Pa ni budućnosti.

Kada bi izašao iz kuće rano ujutro, ostavljao bi me mome životu samo prividno udaljenom od tvoga koji bih učinila svojim kroz tvoju priču, uveče, kada si se vraćao, umoran ali zadovoljan što smo tu, zajedno, ponovo približenih života. Opet bismo, čarolijom postojanja, postajali jedan zajednički život. Naš. Nisi mogao da mi nedostaješ, nisam znala, ni mogla da zamislim drugi život osim onoga koji smo zajedno gradili.

Imala je tek nekoliko meseci, mala Dragana. Tog jutra sam osetila, iznenada, neprijatne žmarce duž kičme. Ustala sam, otišla do njenog kreveta, spavala je. Spokojnim, nežnim snom. Njen lik snažan, odlučan, bar sam je ja tako videla, ulio mi je malo hrabrosti, osećajući da nisam sama. Ti si bio na poslu, imali ste i noćnu smenu kada je potrebno, situacija u fabrici i na Kosovu bila je sve teža. Otišao si, još je bila noć, sa ujakom Dušanom i ja sam ponovo zaspala, na posao sam išla kasnije, toga dana. Otišli ste rano ali su vas teroristi već čekali. Na udaru su bile velike fabrike u kojima je bilo dosta Srba, upravo da bi ih sve maltretirali. Koliko ste samo provokacija već podneli!

Ali sve će to ubrzo proći, svi smo bili ubeđeni. I ranije je bilo teških situacija, ali su zatim ljudi preuzimali kontrolu, urazumili bi se, jer svi ljudi vole da žive u miru, da rade, da podižu decu. Međutim, naši susedi, Albanci, ovaj put su bili zastrašeniji nego obično. Prestali su skoro da nam se javljaju.

Pozvali smo ih kada se rodila Dragana, sećaš li se? Bili su radosni, grlili smo se, igrali zajedno, te večeri. Bila je Imrena, moja prijateljica, još uvek se čujemo, zamisli. Telefoniram joj, s vremena na vreme. Ona mi priča o Kosovu koje ne poznajem, koje nismo poznavali niti mogli zamisliti, čini se kao da je više ne razumem. Priča mi o stvarima koje su tako daleko od nas, od našeg zajedničkog života. Sada već, priča mi samo o napornim događajima jedne apsurdne svakodnevnice. Imrena mi govori tiho, boji se i kaže mi da se boji. Boji se ljudi oko sebe, života koji je prisiljena da živi u jednoj tužnoj stvarnosti, neizvesne sadašnjosti u kojoj treba da su rešeni svi problemi dok je, naprotiv, sve gore nego ranije. Srušeno, uništeno, nenadoknadivo. Ne može se vratiti unazad. Imrena bi to uradila. Ja to sanjam svake noći. Imrena miluje moju kosu, izvlači mi pramenove u boji, tebi se sviđalo, sećaš se? I dalje ih bojim iako je Imrena daleko, a ti si postao nedostižan.

Ali, u svakom slučaju, poslaću ovo pismo na našu staru adresu.

Neko će ga, osećam to, pročitati. Ljubavno je pismo i ne može tek tako da bude bačeno u smeće. Ljubavno je pismo i zaslužuje poštovanje, čak i u svetu u kome sve može da bude poniženo i uvređeno. Kao da je poruka u boci koju je bacio u more, u okean, brodolomnik očajan u svojoj usamljenosti. Eto, ja sam sada taj brodolomnik, očajan, koji živi svoju usamljenost, kao žrtva daleke uspomene.

Ali ovde sa mnom sada je budućnost koja teži da me vrati životu. Ovde sa mnom sada je plod naše Ljubavi koji mi otkriva nove uglove u kojima se život skriva.

Dragana je bila u Italiji, znaš li, Pero? Bila je na moru, donela je fotografije sreće. Zajedno sa drugom decom poput nje. Prvi put kada su me upitali da ide rekla sam ne, neodlučna i uplašena, bojala sam se da ostanem sama. Sada me samo ona može održati u ovom životu, nikada mi nije lako pustiti je da ide. Ali ona me je uporno molila, neke njene prijateljice su išle, morala sam je pustiti. Ne mogu je sputavati svojim bolom, svojim strahom, svojim nepoverenjem prema svetu, moram je prepustiti njenoj radosti življenja.

Sada je već treća godina kako ide. Svaki put se vrati srećnija. Ti prijatelji su došli i da posete nas. Pomisli, poklonili su joj kompjuter, sada Dragana poziva svoje drugarice i zabavljaju se posle škole.

Ja sam ih primila u ovoj maloj prostoriji bivšega hotela gde danas živimo. U banji smo, ali nismo na odmoru. Nije to naša kuća, ona na koju ću uputiti ovo pismo, u kojoj smo zajedno maštali one noći u kojoj si se napio, kuća sa vrtom koji više nismo videli kako cveta. Kuća naših snova, koje smo tiho sanjali.

Dragani i meni je ovde dobro, nemamo ništa bolje i ljudi su prema nama prijateljski nastrojeni. Malena ide u školu, sada ima trinaest godina, a ja radim u jednoj prodavnici. Zamisli, gazda je Kinez, sada je mnogo takvih prodavnica. Takva je sada bivša Jugoslavija, znaš? Trebaju nam Kinezi da bi se radilo, čini se kao da više nismo sposobni da uradimo bilo šta sami, kao nekada, tako da čekamo da dođu drugi da nas poduče kako da radimo da bismo živeli, vaspitavali decu, da bismo jeli.

I Italijani o kojima sam ti pričala, pritiču nam u pomoć. Kako je to čudno, Pero moj, sunce moga srca, dušo moja. Njihova zemlja nas je bombardovala, a mi danas moramo da im zahvalimo, jer bi bez njihove pomoći bilo još gore. Tako stoje stvari u svetu u kome više nisi pored mene.             

Poslaću ovo pismo na našu staru adresu.

Sada tamo stanuje neko drugi, neko ko verovatno neće pročitati ovo pismo. Neko ko će se, verovatno, sa njim sprdati. Ponizili su, ismejali naše uspomene i uspomene mnogih poput nas. Ti si odveden one noći, one proklete noći, bio je 10. jun 1998. A ipak, bili smo u našoj zemlji, slobodni kao i svi, a tebe su odveli, zauvek, ljudi koji su govorili da žele da oslobode Kosovo. Možda si ti bio taj koji ga je okupirao, mila dušo moja? 

Možda smo mi bili ti koji smo bespravno osvojili tu zemlju? Vekovima su na njoj naši preci sadili drveće, gradili kuće, obrađivali zemlju, vekovima su tu sahranjivani, vekovima su se naši monasi tu molili. A onda, jednog dana, grobnice naših pretaka su osvanule oskrnavljene, razrovane, kao i naše crkve i rekli su nam da moramo da odemo, jer ta zemlja nije više naša zemlja. Kosovo i Metohija, zemlja Lazara i Stefana, Miloša i Uroša, nije više naša zemlja!

Odveli su te zajedno sa mnogim tvojim kolegama sa posla, a da ne znamo zašto, bez ijedne reči, bez ikakve naznake da bih bar znala gde da odem da te oplakujem. Naša policija nije bila u stanju ništa da mi kaže, dan kasnije, osim da bežim jer situacija postaje sve teža. Sve teža? Tebe nije bilo, nisam znala kakva te je sudbina strefila, a situacija je postajala još teža? I morala sam da ostavim sve? Rekli su mi da ne mogu da učine ništa, da mi ostaje jedino mogućnost da se sklonim kod nekih rođaka i da čekam. Tako sam sela na taj voz sa malom Draganom koja je imala samo osam meseci, sećaš li se kada si se sa njom pozdravio poslednji put? Držao si je u naručju i plesao sa njom, pevajući pesmu o golubu, „Oj, golube, moj golube“! zaspala ti je u naručju, poljubio si je u obraz, pozdravili smo se. Poslednji put. Kako sam to mogla da znam? Pronašla bih negde da te vežem da ne možeš da izađeš, da sam to znala? Kako bih samo vrištala iz sveg glasa, svo svoje očajanje, da sam to znala? Uzela sam taj voz i činilo mi se da te napuštam.

Godinu dana kasnije, čak su nas bombardovali, moj Pero. Bombardovali su Srbiju jer je naša vojska, govorili su u svetu, počinila genocid nad onima koji su te odveli. Ti se nisi računao i naša vojska nije imala pravo da brani tebe i slične tebi, vi niste bili od značaja, mi nismo bili od značaja sa našim jednostavnim životima. Tebe nisu uzeli u obzir. Nisi se oprostio ni sa kim, ljubavi moja, ni sa našim albanskim susedima koji i danas žive tamo gde ću poslati ovo pismo, poput brodolomnika sa nadom da će mu se jedna daleka slika približiti.

Ali nada i iluzija, za mene nisu bili pravi lekovi. Nisu mogle da izleče moje očajanje i prepustile su me patnji, užasnoj, zbog tebe koji si nestao u ništavilu jedne noći.

Brodolomnik sam, Pero moj, sunce moje, dušo moja. Brodolomnik u patnji. Ne postoji uteha za moj bol. Dragana raste, ostaću pored nje, dok joj to bude potrebno. Ali današnji život je druga priča. Koju sam htela živeti sa tobom.

 

Izbor

10. jun 1999. Završena je agresija NATO-a na Jugoslaviju.

U improvizovanim kampovima za izbeglice na granici sa Albanijom, gde su se sklonili kosovari – Albanci, nije ostao više niko.

Omiljene mete fotografa, novinara i televizije u lovu na vesti o „nečuvenim zločinima“ Srba nad Albancima koje su objavljivane na prvim stranicama da bi se tako opravdala vojna intervencija, rado su se nudili da ispričaju pretrpljena zlostavljanja, još spremniji ako im se ponudi koji dolar, koja su potom izdašno proširivana i od strane tih istih „humanitarnih“ izvršilaca italijanske vladine misije nazvane „Arkobaleno“ koja, pod izgovorom da pomaže civilima, dajući ratu humanije lice, slučajno, usled rasejanosti nisu primetili da znatna finansijska sredstva završavaju u rukama lokalnog sumnjivog sveta koji je s tim pravio veoma profitabilne poslove.   

U tim kampovima, odjednom, nije bilo više nikoga.

Doviđenja i hvala, odoše svi. Rat završen, NATO pobednik, KFOR dolazi, instant izbeglica vraća se kući. Da zauvek protera svoje susede. Srbima, Romima, Gorancima, Albancima katolicima, jugoslavistima[5] i anti UČK-ovcima oduzimali su kuće, zemlju, stoku, posao, budućnost.

Ali čak i novinari i televizija i fotografi i humanitarci vratili su se kućama. Sa Arkobalenom. Za Srbe je ostao samo mali broj očiju da posvedoči njihovu dramu. Među njima i moje oči, pune besa koji me i danas preplavi pred lažima i pitanjima koja ostaju bez odgovora.

Pred hiljadama onih koje su pokosile bombe, pred oko dve hiljade Srba koji su nestali ne zna se gde, od kojih su mnogi okončali živote u ozloglašenoj „žutoj kući“ opisanoj u knjizi „Lov“ Karle Del Ponte, bivšeg glavnog javnog tužioca Haškog tribunala, u kojoj su držali izvađene ljudske organe radi trgovine, koliko varvarske, toliko finansijski isplative za „heroje oslobodioce“ UČK. Pred više od 150 pravoslavnih manastira spaljenih i srušenih zauvek zajedno sa ikonama i relikvijama, pred stotinama kuća sa kojih su opljačkane i cigle, pred 300 000 izbeglica „stvarnih i trajnih“ koji su pobegli na strani koju smo nazvali pogrešnom, jer nije bilo televizije i novinara koji žude za „plaćenim okrutnostima“, ali čak ni minimalnog i najobičnijeg interesovanja od strane političara i humanitarnih nevladinih organizacija, umerenih i demokratskih. Veoma brzo smo shvatili da bes treba da ustupi mesto pragmatizmu i konkretnom činjenju, dakle, solidarnosti. Zato što, ako je za mnoge od tih izbeglica koji su bili na „pogrešnoj“ strani bila budućnosti, za mnoge druge to nije bio slučaj. Zato što nisu imali ništa da prodaju na Kosovu, jer im je i to malo bilo oteto, jer je život u Srbiji uvek sve teži. Bez posla koga je teško naći, podizati decu postaje nadljudski poduhvat.

Ipak, te osobe veoma cene aktivnosti naše Organizacije i u međuvremenu su postale njeni prijatelji, ali njima treba i drugo. A mi često ne možemo i ne umemo da im to damo. Obične smo kapi vode koje padaju na seme posađeno u drami svakodnevnog života. Daće svoje plodove, ta semena. Ali trebalo bi još toga. Pre svega da se o tome priča. O situaciji izbeglica, o Srbiji, o „oslobođenom“ Kosovu na kome odolevaju mnogi Srbi uz ono malo što im još nije oduzeto.

Organizacije poput „Mosta za...“, koje su oduvek bile opredeljene protiv svih ratova „bez ako i bez ali“, moraju da promovišu inicijative da bi upoznale javnost sa ovim zataškanim nepravdama, prikupljajući svedočenja, priče, fotografije, videa da bi tako sakupile informativni materijal koji bi razbio uljuljkanost u zaborav stvorenu u Italiji i na Zapadu u cilju zaštite od propagande koja je omogućila jednu ubilačku, zversku i nepravednu agresiju. UNMIK kao administrativno telo i KFOR kao vojna snaga ostaju na Kosovu sa zadatkom da sprovedu rezoluciju 1244 Ujedinjenih Nacija, koja je na snazi posle pregovora u Kumanovu ratifikovanih na kraju bombardovanja, ali takođe da zaštite nacionalne manjine od sve veće opasnosti koja im preti od potpunog proterivanja, sa istim vojnicima koji su prvo bombardovali Srbe, a sada ih štite. EULEX, nova evropska misija koja je od januara 2009. preuzela mesto UNMIK-a, na teritoriji je sa ciljem da garantuje realizaciju „nezavisnog“ Kosova, što je upravo suprotno sa rezolucijom UN. To su godine u kojima se rezolucije UN pišu da bi bile osporene u praksi. Makar samo zbog toga ne bi se smelo ćutati!

Jedan front država zaista značajan, među kojima Rusija, Indija, Kina, Rumunija, Španija, Grčka, Brazil, Argentina, Venecuela i mnoge afričke zemlje ne priznaju unilateralnu nezavisnost Kosova, ali u međuvremenu grad, ulice, fabrike, samoposluge menjaju imena, čak i piva menjaju marku koju nose trideset godina i od srpskih postaju albanska, prisvajajući sebi poreklo, gazeći činjenice, sa „Cirkusom iluzionista“, marionetama tolikih nevladinih organizacija sa lakim džipovima koje sve to odobravaju u ime pogubnog nemešanja. I ilegalnost suvereno vlada.

Mafija koja danas neometano vlada na Kosovu, uz blagonaklonost NATO-a i SAD-a koje su iz ničega stvorile Bond Steel, svoju najveću bazu u Evropi, kontrolišu kako im je volja teritoriju i neometano se bave svim vrstama poslova od prostitucije do preprodaje droge, od trgovine oružjem do skladištenja toksičkih i radioaktivnih materija, dok su posledice bombardovanja... radioaktivno zagađenje, zagađenje životne sredine, razorenost, različiti tumori, leukemija, povećan sterilitet, genetske bolesti, prerana rođenja, depresija, alkoholizam, zajedničke Srbima i Albancima. Albanska deca sa Kosova odlaze da se leče u „mrski“ Beograd, grad koji budi nadu jer ništa ne mogu da urade u bolnicama Prištine, Peći ili južne Mitrovice.

Ali kod nas[6], još i danas, propaganda podseća na „krvavu diktaturu“ Miloševića, ćuteći o tome kako je završio što je do danas ostalo nerazjašnjeno, preuveličavajući opasnost „srpskog nacionalizma“, ne prenoseći, međutim, što je činjenica koju svako ko zaista ima želju da putuje Balkanom može lako proveriti, da se samo u Srbiji mogu još uvek naći sve etnije koje su tokom pedeset godina sačinjavale onaj san o zajedničkom mirnom saživotu različitih naroda koji se zvao Jugoslavija. Sve to s ciljem da se izbegne da slučajno buđenje savesti i osećanje krivice ne preplavi, iznenada, svakako ne političare saučesnike u agresiji, koji su još uvek na svojim sigurnim položajima, već njihove birače, koje je najbolje ostaviti u neznanju. Na nama ostaje, i ovaj put, da pokušamo da upalimo malo svetlosti.

 

Sašina kuća

Znam gde živi Saša B.

Često odem sa njim kući kada dođem u Kraljevo.

Ponekad uđem, drugi put čekam napolju da neko dođe da otvori. To je pomalo izdvojena kuća ali nije mnogo udaljena od drugih. Svaki put kada idemo prema njegovoj kući ostajem očaran tom ulicom oivičenom drvećem koja te vodi do ulazne dvorišne kapije. Veoma negovan vrt okružuje čitavu kuću. Pun aleja i cveća odražava boje godišnjih doba koja se smenjuju. Tu je i visoka pravilna živica koja formira dugačku i uvek živu ogradu. Kada je proleće, među živicom rastu divlje ruže, jarko crvene boje. Terasa ispred ulaznih vrata okrenuta je ka suncu i leti štiti od sunca, kad Saša okupi svoje prijatelje možda da nešto proslavi ili u nečiju čast. Jer Saša ima mnogo prijatelja i svi, kada ga sretnu, pozdravljaju ga, već izdaleka...

„Dobar dan, Saša! Kako si?“
 

Kada uđeš u kuću, dočekuje te velika dnevna soba.

Možeš da se uvališ u jedan od nekoliko velikih i udobnih divana i popiješ kafu, gledajući TV. Televizijski ekran je velikih dimenzija, tu je i stereo za muziku i sve ono što se obično nalazi u velikom i prijatnom dnevnom boravku. I kuhinja je velika i svojom moćnom peći greje celu kuću, uvek spremnom da se na njoj skuvaju topla jela za goste kojih stalno ima. Pita, svadbarski kupus, sarma, sušeno meso, različiti sirevi i kajmak, za one prefinjenog čula ukusa. I rakija do mile volje koju je Todor, Sašin otac uvek spreman da ponutka da bi se nazdravilo zajedno.

Tu su dva velika kupatila, jedno sa tušem, drugo sa kadom i četiri velike spavaće sobe, jedna Sašina, jedna za njegove roditelje, jedna sestre Jelene, a druga Slađane, starije sestre. Sada je jedna soba prazna jer je Slađana otišla da živi drugde zajedno sa malenom, ljupkom Anđelom, Sašinom sestričinom. Ali kada dođu da ih posete, soba ih uvek čeka, kao da nikada nisu ni odlazile. Ima i jedna mansarda koja se trenutno koristi kao tavanica...

„Jednog dana ću je srediti i kada dođeš da nas posetiš sa svojom porodicom to će biti tvoj dom!“, kaže mi Saša i ja mu verujem.

Milojka i Todor, Sašini roditelji već su u godinama, ali još uvek snažni i izdržljivi i još uvek mu pomažu oko mnogih stvari, od radova u velikom povrtnjaku koji se nalazi iza kuće do održavanja kućnih prostorija i vrta. Uskoro će se oženiti, kaže Saša. Možda je još rano, ali devojke mu nikad nisu falile, uvek su ga obožavale. Jer je Saša fin i dobar, a to je ono što devojke cene. Kada se bude ženio, kaže Saša, prirediće veliko slavlje, a ja ću biti njegov počasni gost. Verujem da će biti tako.

Znam gde stanuje Saša B.

Rat je od njega napravio izbeglicu, kao i od čitave njegove brojne porodice.

Došao je sa Kosova, primoran da pobegne sa svoje zemlje, iz svoje kuće, iz svoga života sa samo pet godina, jer gospodari rata, albanski teroristi iz UČK ali takođe i NATO, a prema tome, i Italija nisu želeli ništa da znaju o njemu i njegovom narodu. I ubili bi ih ili bi ih ostavili da svi budu ubijeni, uključujući i Sašu.

Neko, od njegovih najmilijih, uhapšen je i nestao što je možda još gore. Lazar, muž sestre Slađane i otac male Anđele, uhapšen je i nestao u oktobru 1998. sa još četrnaest muškaraca iz sela u blizini Orahovca, pet meseci pre bombardovanja, u vreme kada se pripremao rat do najsitnijih detalja, sačinjenih od propagande i laži što je trebalo svesrdno deliti šakom i kapom u TV dnevnicima i TV kružocima onima u kojima je vladala dirigovana politika koja je krila otmice i nestanke, ubistva, nasilje nad mnogim Srbima na Kosovu i Metohiji.

Sada je već prošlo dosta godina.  

Ponekad se desi da započnem priču sa Sašom o značenju toga rata, ali on samo napravi grimasu i slegne ramenima, kao da želi da strese sa sebe sve ružne priče. Često dođem sa njim kući, kada odem u Kraljevo. Samo što... samo što... ne kući koju sam opisao. Jer Saša ne stanuje u njoj. Ne, slagao sam vas. Ja znam gde je njegova kuća, ali vam više ništa neću reći tim povodom.

Jer svaki put kada ga posetim ja vidim neku drugu kuću i znam da će jednog dana Saša otići zaista da živi tamo, sa čitavim svojim životom, još boljim od ovoga koji sam izmislio i ispričao. I kada se bude opraštao sa onim svojim uobičajenim tužnim zagrljajem, zagrljajem koji pokazuje da shvata da je došao trenutak oproštaja, njegove oči se neće više prevlačiti koprenom rezignirane melanholije. Verujem u to.

 

Ja sam Slađana!

Ja sam Slađana,

i htela bih da odletim daleko,

od ove bolesti.

Ja sam Slađana,

i pokloniću vam svoj osmeh

zato što ste došli da me posetite.

Ja sam Slađana

i htela bih da doviknem svima

svoje ime.
 

Doneli smo novac Slađaninoj porodici. Novac je neće izlečiti. Kada bi to bilo tako jednostavno, doneli bismo joj ga još. Zašto se razbolela Slađana? Možda je u pitanju rat, bombe, osiromašeni uranijum. Ili možda zagađenje životne sredine usled bombardovanja, velikdušnog poklona demokratskog i liberalnog Zapada. Ili možda, zbog toplog piva u Beogradu, pred mislima koje ti opustoše um i ostave te nemoćnim. Eto, da, možda je uzrok ono osećanje nemoći koje te blokira pred svakim novim korakom koji treba napraviti. Ali krivica je i one razglednice koju sam joj poslao a koja joj nikada nije stigla. „Nezavisno“ Kosovo nije u stanju da uruči ni jednu razglednicu jednoj devojčici koja je nemoćna i u završnoj fazi života.

Slađana mi se vraća u misli poput Simonete, njene vršnjakinje Italijanke koja je, pre toliko godina u jednoj onkološkoj bolnici u Rimu, okrenuta na bok da bi joj razdirući bolovi bili podnošljiviji, „onaj crv koji te razjeda iznutra“... sa istim osmehom mislila na čuvene glumce i pevače i pričala mi o njima. I mislila na život, onaj bezbrižni, iz žute štampe, iako nije za nju postojao rat, za Simonetu, već samo velika okrutnost sudbine sa svim onima „a zašto baš sada?“ i „zašto baš mene?“.

Za nju nije bilo rata, isto kao što nije bilo rata za moju majku, na istom odeljenju, iste nezainteresovane bolničarke, isti crv koji je razjedao iznutra. I isti osmeh, umoran, rezigniran, u iščekivanju kraja. Ne, nije bilo rata, osim možda onog koji je nosio život proživljen u odricanju, koji uzima nazad sve ono što nam je dao. Ali za Slađanu, da, bio je rat.

„Koga stigne zlo neka ne gunđa!“ reče mi jednog dana jedna žena na rubu nervnog sloma. Radila je kao veterinar u jednom selu blizu Rima. Sigurna u sebe, ali sa čestim tikovima. Mnogo udobnosti a malo ljubavi, mnogo kuća a malo prostora, mnogo roditelja a malo pažnje, mnogo dece a malo slobode, mnogo životinja a malo volje da se sazna više.

Reče mi to povodom Srba, uobičajena pesma...

„Počinili su neshvatljive zločine, neka plate za to! Dosta sa genocidima, u našoj Evropi! Dosta sa diktaturama u našem modernom svetu, demokratskom i civilizovanom! Dosta sa ludacima, ne trebaju nam više novi Aušvici!“

Ta žena je imala jednog konjušara koji je bio i sluga čitavoj njenoj porodici. Bio je to kosovski Albanac, borio se u UČK[7], vratio se u „otadžbinu“ zbog „oslobodilačkog“ rata, da se bori do smrti, do pobede, do povratka u Italiju pošto je „oslobođeno“ Kosovo. Vratio se u Italiju, da radi kao sluga i konjušar. Ta žena je verovala u priče sluge-konjušara, one su joj bile dovoljne, puna poverenja u njega i njegove priče, koje je, uostalom, podmetala i štampa liberalno-građanske orjentacije, odnosno neke od tih novina, kao i neke levičarske. I tako, videla je Hitlera u Miloševiću, bila je užasnuta „despotom, tiraninom, odvratnim i krvožednim diktatorom“. Ratna propaganda je i u Italiji urodila plodom gde je veoma pogodno tle bila dobrostojeća levica. Tako je žena govorila... „Ako je sada red na njih da pate, neka pate! Koga stigne zlo neka ne gunđa!“.

Istina je, ne gunđaj previše, Slađana! Na tebi je red da platiš jer su opisali tvoj narod kao krvožedne naciste, od malog je značaja što to nije istina! Da bi savest mnogih bila umirena bilo je dovoljno da kažu da je to pravda i da se sve od tada pa nadalje odvijalo kako treba. Ko išta zna o tolikim Slađanama koje su još uvek žrtve bezočnosti i arogancije usled neznanja i laži? Tvoj otac koji je uzgajao jednu svinju i jednu kravu, kao i nekoliko kokošaka, krvoločni je nacista, da li si to znala?

Tako stoje stvari, a mi koji smo pravdoljubivi dobro znamo šta je istina. Zveri maskirane civilizacijom, sada smo se na to sveli. Lenji i ravnodušni, kada nismo bezočni. Bez budućnosti, kada se izuzmu odmori na moru i bez pamćenja, a bez istorije svakako možemo! Ima nas svakakvih, da ne budem pogrešno shvaćen. Nesposobni da izaberemo put, pomirenih sa svim. Ja sam svoj put izabrao. A tvoj, Slađana, tvoj put je u Banovom Dolu, nekoliko kuća raštrkanih na padini, izgleda tako lak. Ali nije, možda samo za lakoumne. Tvoj put je mnogo teže slediti. Jer je to put istine skrivene iza žestoke patnje, prikrivene blagim smeškom, umornim ali iskrenim, možda čak poslednjim, biće to poklon meni. Poslednji poklon za onoga ko se ne miri sa nepravdama sveta. Tako stoje stvari u tvom Banovom Dolu i u bolnici u Mitrovici. Isto kao i u mojoj kući, pre toliko godina ili u jednoj rimskoj onkološkoj bolnici, sa devojčicom od sedamnaest godina. Poput tebe.

Razglednicu ću slati ponovo, uporno i tvrdoglavo, mora ti jednog dana stići, pre ili kasnije. Možda će biti kasno da je pročitaš, ali doneće ipak moje misli do tebe. Misli koje će nas ujediniti u večnosti, jer misli ne može poraziti jedan bedni rak kostiju. Pa niti jedna isto tako bedna, neupućena, dobrostojeća i licemerna rečenica, opšte mesto ravnodušnosti... „Koga stigne zlo neka ne gunđa!“

A zatim, ti, Slađana, ti si umela samo da se smeješ.

 

Zima

Videli smo dostojanstvo i očajanje u očima ljudi koji ne znaju više kako da nastave sa životom, bes i nemoć u očima onih koji se bore protiv nepravde i bolesti podmuklih poput bombi koje su padale iz oblaka, nevidljive kao i ubice koji su ih ispuštali. Životi koji se ipak nastavljaju, bez i jednog objašnjenja da ih uteši. Ne čini se da postoji više pitanja zašto na koja danas treba odgovoriti. Na Kosovu, u Srbiji, svugde. Zašto vezano za nepravdu koja je prepustila istoriju, umetnost, kulturu, ljudske živote mafiji i narko dilerima koji danas vladaju Kosovom.

Pa onda, šta još pričati i kome, da bismo pridobili razumevanje i melanholiju, tužnu i izolovanu solidarnost? O jednoj ženi koja u mračnoj usamljenosti Gračanice traži milostinju? Ili o onoj tananoj figuri, sićušnoj, nejasnoj poput senke, koja mi u manastirskoj tami dolazi u susret... Slično dušama u čistilištu, sreli smo se u toj tami, u toj usamljenosti, u toj izolovanosti...

„Vi ste sestra Irina?“

Da, bila je ona i sećala se našeg prvog susreta, pre četiri godine, kada mi je Irina pričala o svojim povremenim posetama, pod pratnjom, u manji broj srpskih sela koja su izbegla pogrom iz marta 2004, sela u kojima se brine o deci i pomaže im. Lice više nije isto, nije ono nekada još sveže i živahno. Ali ni moje više nije isto.

Zima se vidi na licima, kamenju, na ulicama, nesigurnom carstvu nervoznih i sumnjivih prolaznika koji se okrepljuju u jednom kafeu.

Gračanica noću.

Zima napreduje, boji u belo sudbine i ostavlja u ljudima samo želju da plaču.

Zbog svih tih manastira kojima, daleko od Gračanice, preti opasnost da nestanu zauvek.  Zbog svih sestara Irina kojima preti opasnost da ostani i bez sadašnjosti i bez budućnosti na Kosovu i Metohiji koje je oduvek bilo njihova zemlja.   

„Vi ste sestra Irina?“

Ti vojnici pred ulazom u manastir, raspoređeni da služe kao zaštita onom malom broju Srba koji su ostali da žive izolovani i u getima u sopstvenim selima, pored oskrnavljenih i porušenih grobova svojih najmilijih, uskoro će i oni otići.

Uputićemo pozive, sačinjene od biranih reči, umerenih da bi što veći broj ljudi mogao da ih potpiše i da pristupi tome vapaju iz očajanja i straha koji, ipak, svi moramo da zaurlamo svetu, okupljajući se oko tog drveta izgorelog do korena ali koje je Boško doneo na sigurno, iščupavši ga iz tla „oslobođenog“ Kosova i Metohije i napravio od njega skulpturu kao simbol sveg bola i očaja jednog naroda poniženog, ogorčenog, razbucanog.

Urlik upućen svetu radi sveg tog nasleđa ljudskog, kulturnog, umetničkog, na putu istrebljenja, ali i radi te senke koju ne uspevam da otklonim iz očiju i iz glave. Šta još ispričati kada, danas, ne uspevam da vidim ni čujem ništa drugo, osim te senke koja mi dolazi u susret u manastirskoj tami i samoći, jednog od mnogih, prelepog ali ugašenog, izolovanog, mračnog, kojeg štite vojnici neobrazovani, ravnodušni, koji tu ne priliče. Ta senka, kao simbol svih drugih koje Kosovo guta, sad već godinama, u sveopštoj ravnodušnosti. Ravnosušnosti koja steže grlo, cepa srce, muti pogled. I strah od smrti, zajedno sa svim tim.   

„Vi ste sestra Irina?“

 

Hoće li nas spasiti Vojnik?

Sneg je u kraljevačkom parku.

Stigao sam tamo prelazeći preko železničke pruge, pre romskog naselja. Ali snega nije bilo onog oktobarskog dana 1941. kada su nacisti pobili više od 6 000 ljudi, uključujući žene, decu, starce. Kameni blokovi poput grubo odsečenih drvenih stabala, u znak sećenja na zversku odmazdu, na te prekinute živote. Formiraju zatvoren prostor kao da govore...

„Mi smo svi zajedno, u toploti naših tela koja su se samo prividno ohladila. Nikada nećemo biti sami, sve dok se pogledi prolaznika budu još uvek zaustavljali zbog nas...“

Tu su i kameni blokovi na kojima su uklesani datumi vezani za 1941. Na njima su i imena onih koji su izbegli tu sudbinu, čudom preživelih u ogromnim gomilama ljudi pobijenih od strane okupatora. I oni su pomenuti u toj komemoraciji, zaslužili su.

Po strani, malo izdvojeno, nalazi se još jedan grubo odsečen kameni trupac. I na njemu je uklesan isti datum. Stoji tu kao sećanje na vojnika koji je odbio da izvrši zapovest nacističke aždaje. Nije ubio, ali je ubijen, jer su ga smatrali izdajnikom. Zaslužio je i on da bude u tom zatvorenom prostoru. I trebalo bi da i drugi slede njegov primer i da se formiraju novi ograđeni prostori, ali od pravog i živog drveća, posađenog od strane onih koji prigovaraju, odbijaju, preziru. Rat i njegove naredbe, besramne i ludačke, koje treba izvršiti.

Ima snega u kraljevačkom parku. Ali toplotu koju osećam u sebi, taj sneg nikada neće moći zalediti. I biće tu zauvek, sve dok se pogled prolaznika bude još uvek zaustavljao tu...

 

Šumarice (Kragujevac, oktobar 1941...)

Tišina.

Sneg i usamljenost u sećanju, u Šumaricama.

I hladnoća.

Hladnoća i studen, na licima isklesanim u kamenu.

Izloženim vetru, koji ih miluje,

koja prihvataju njegov blagi dah  

kao udaljeni glas.

Koji isti vetar preobražava.

U krik, razdirući, večnog bola.

 

24 mart

Danas je 24 mart. Pre više godina na današnji dan nisam znao...

da će jedan besramni rat, nazvan „humanitarnim“, doneti Jugoslaviju u moju kuću...

da ću upoznati jednu devojčicu, njenu priču, njene reči i da će jedan njen osmeh dati ime jednoj knjizi...

da ću pričati o umetnicima života pravim čudom živim, čudom bez boga i svetaca, već je to stvar muškaraca i žena, jakih...

da će ljudi biti dovedeni u sramotne i ponižavajuće situacije, ili potpuno slomljeni, ne tako daleko od moga doma...

da će neki ljudi nestati, zatim biti zauvek traženi, sa nadom koja će postati iluzija...

da se san o jednom drugačijem društvu zauvek ruši, pod udarcima laži i servilizma, što je sve blisko Italijanima, Alberto Sordi ili Toto, Berluskoni ili Dalema, Irak ili Jugoslavija, Afganistan ili Palestina.

Danas je 24 mart. Pre više godina na današnji dan nisam znao...

da će se Roza vratiti u Jugoslaviju na nekoliko dana, koji su pak postali godine...

da će Jugoslavija ostati samo Srbija, sama ali u društvu izbeglica, nesreće, bede i bolesti...

da će Jelena ostati sama sa malom Draganom, ugušivši nadu i iluzije, jer i jedna i druge nanose bol...

da će Anđela izgubiti jedan zubić u mojoj kući, ali da će naći svoga tatu makar i u grobnoj raki, u promenjenom fizičkom i hemijskom stanju posle godina u jamama većim i natrpanijim, koje zovu masovne grobnice da bi otklonili krivicu, mešajući žrtve i ubice...

da će Josif, koji još uvek nosi u očima izgubljenog psića na Kosovu, pošto je orastao pokloniti mi rakiju...

da će jedna fudbalska lopta učiniti čuda...

da će jedna svetlost ostati zauvek upaljena i u mojim noćima...

Danas je 24 mart. Pre više godina na današnji dan nisam znao...

da Tragedija i Ljubav idu zajedno istim putem saplićući se o život i smrt.. Ili sam to možda samo zaboravio.

 

Rambuje
Godine 1999, jedna od krivica pripisivanih Miloševiću bila je i ta što nije potpisao dogovore u Rambujeu čime bi izbegao vojnu intervenciju NATO-a.

Predlog dogovora je nastao odmah posle masakra 15. januara 1999, koji se odmah pokazao kao lažni događaj u svrhu propagande, s ciljem da se poveruje da su paravojne srpske formacije i srpska policija napali sela Račak i Petrove i pobile pedeset jednu osobu, uglavnom albanske civile.

Ustvari, skoro odmah je postalo jasno da pronađena tela ili nisu imala rane tipične za masakr koji kosi sve od reda ili žrtve nisu bile tako skorašnje kao što je propaganda vezana za tobožnji pokolj to tvrdila.

U svakom slučaju, bez detaljnih istraga, misija za proveru OEBS-a[8], sa Vilijamom Vokerom na čelu, mrskom ličnošću već poznatom kao longa manus CIA-e u Centralnoj Americi, optužila je za navodni „masakr“ Miloševića koji je pak proglasio Vokera za persona non grata. Misija OEBS-a se povukla, izgovor je dobijen, moglo se pristupiti bombardovanju.

Naime, neposredno posle lažnog pokolja u Račku, aktivirana je Kontaktan grupa, sastavljena od ministara Inostranih poslova Italije, Francuske, Rusije, Nemačke, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država da bi se ekspresno našlo jedno prividno pregovaračko rešenje konflikta. Što je, naravno, trebalo da bude samo blef. Jer nije mogla da postoji alternativa agresiji. Dana 6. februara se održao prvi sastanak šefova vodećih svetskih diplomatija u Rambujeu, dok se 15. marta održao sledeći sastanak.

Pregovori u Rambujeu su ustanovili, prividno, tri cilja: doneti mir na Kosovo, uspostaviti samostalnu vlast u provinciji i garantovati svakome pravo da može da se vrati na sopstvenu zemlju, uz obavezivanje, obe potpisane strane, na potpuno obustavljanje sukoba.

Posle devet meseci od potpisivanja istog sporazuma trebalo je da se održe izbori na kojima će Kosovo dobiti vlastite i autonomne institucije, ali poštujući jugoslovenski teritorijalni integritet, sa ostajanjem provincije u okviru federacije.

Neću sada da vam iznosim predlog sporazuma u celosti. Ali moj predlog, jer ne znam koliko je ljudi čitalo taj sporazum... moj predlog, ne odnosi se na to da ga čitate u celini, već da pročitate bar deo koji sledi, indikativan deo jednog sporazuma napisanog da ne bude potpisan.

Ne govorim o klovnovima maskiranim u oslobodioce Kosova koji čak ne bi trebalo ni da imaju pravo da prisustvuju tim pregovorima i koji su, kada se izuzmu beznačajni dueli vođeni pre zbog one javnosti koja je bila fanatično uz njih nego zbog toga što je to stvarno bilo neophodno, potpisali sporazum, po zaposvesti NATO-a i SAD-a, ni ne trepnuvši. Govorim o generalima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji su imali zadatak da procene, prodiskutuju i eventualno potpišu ovaj predlog sporazuma.

Učinite sada jedan mali napor i pročitajte ono što sledi. A zatim ćete odgovoriti na jednostavno pitanje koje ću vam postaviti.

 

(iz teksta predloga o sporazumu iz Rambujea)

Prisustvo vojnih snaga NATO-a: sporazum govori o prisustvu vojno operativne sile, KFOR-a, koja bi, po pozivu strana, bila sastavljena od snaga NATO-a. Poglavlje 7 koje reguliše takvo „mirovno vojno telo“ je dopunjeno dodatkom koji u svome članu 8 kaže:

„Pripadnici NATO-a mora da uživaju sa svojim transportnim sredstvima, brodovima i avionima kao i sa opremom slobodan i neuslovljen tranzit preko celokupne teritorije Federativne Republike Jugoslavije, čime se podrazumeva pristup njenom vazdušnom prostoru i njenim teritorijalnim vodama. Ovo mora da uključi, ali da ne bude na to ograničeno, pravo bivakovanja, manevrisanja i korišćenja svakog prostora ili servisa neophodnog za podršku, vežbu i za operacije.“

 

Pre toga, u poglavlja 7, dodatkom se proširuje na NATO trupe koje deluju na celoj teritoriji Federalne Republike Jugoslavije, status u kome uživaju trupe koje deluju, na primer, u Italiji. Tu se kaže da će „pripadnici NATO-a biti imuni na svaki oblik hapšenja, istrage ili optužbe od strane vlasti Federalne Republike Jugoslavije. Osoblje NATO-a greškom uhapšeno i zadržano mora odmah biti isporučeno vlastima NATO-a.“

 

To znači da bi zločin poput onoga koji se desio u Čermisu, u Italiji, kada je 3. februara 1998. dvadeset osoba izgubilo život zbog akrobatske „igre“ jedne NATO-ve letilice kojom je pilotirao kapetan Ričard Dž. Ašbi ostao nekažnjen. Kapetan se zabavljao da izigrava „kauboja na nebu“ sa svojim kolegama, prolazeći tik uz planine, leteći nisko u dolinama i pokidao čelične žice na žičari sa kabinama, tamo gde su natpisi ukazivali na opasnost. „Nebeski kauboj“ ne samo da nikada nije bio uhapšen niti osuđen za tu akciju, već naprotiv, bio je nagrađen od strane NATO-a zbog drugih „herojskih“ dela čiji je protagonista bio u Iraku.

Da li shvatate? Hteli su da potčine Jugoslaviju poput Italije i drugih zemalja. Moje pitanje, možda retoričko, jeste: da li biste vi potpisali takav sporazum?

 

Odlomci uzeti iz Poglavlja 3

 

Vreme posta

Otac Ilarion je pravoslavni monah koji živi u manastiru Draganac, u području Gnjilana, na Kosovu. Dolazi iz manastira Visoki Dečani gde obavlja svoju službu. Sada je premešten u Draganac gde zaista ima puno posla. U manastiru koji je u pravom smislu gradilište, ima toliko toga da se uradi i sredi. Od crkvenih prostorija do prostorija za monahe, od prostorija za goste do struktura za životinje.

Ali otac Ilarion je takođe, i pre svega, zauzet drugim stvarima. Na primer, brigom oko velikog broja srpskih porodica koje u tom području žive u apsurdnim uslovima. Izolovane usled netolerancije fanatične nezavisnosti made in USA, usled zaborava od strane sredstava informisanja koja ni najmanje nisu zainteresovana za njihove živote, izolovane od strane prirode koja ih u tim krajevima ponekad čini teško pristupačnima. Kao poslednjih meseci, u januaru i februaru, kada je više od dva metra snega učinilo njihovu situaciju još dramatičnijom. Usled nedostatka hrane, vode, zbog teškoća da im se dostavi bilo kakva pomoć i podrška. Ove porodice primaju jedan obrok dnevno od Narodne kuhinje, male organizacije koju vodi Svetlana, jedna Srpkinja koja je u poslednjih nekoliko godina uspela da obezbedi obroke i podršku za preko 800 porodica. Ali primaju pomoć i od manastira i prema tome, od oca Ilariona, koji raspoređuje donacije, određuje one kojima će ih nameniti, nosi ih direktno i razdeljuje ih.

Ono što je veoma potresno, ali što istovremeno uliva nadu u život, jeste kada se vidi kako su ove porodice prepune dece!

Kada se vidi kako život teče i na ovakvim apsurdnim mestima do kojih da bi se dospelo treba imati džip poput onih koje imaju nevladine humanitarne organizacije, koje promiču ulicama na humanitaran način uništenim bombama, takođe humanitarnim! A ti nemaš takav džip i sreća što ga nemaš. Jer predstavljaš jednu malu, ali iskrenu organizaciju, koja na takva mesta dospeva sa Radovanovim kombijem koji je iz sela Koš, blizu Osojana, usred Metohije. On tamo stiže uz svoje manevre, ponekad neverovatne, ali i zahvaljujući tvojoj tvrdoglavosti.

Pa možda i tvome besu.

Da, zato što i on može da bude od koristi.

Jer potom pitaš se kako to da niko ne govori o tim ljudima, o njihovim životima. Pitaš se kako to da život u takvim uslovima ne postaje bolni krik koji treba da odjekne u svetu! Pitaš se kako to da su se Kosovo i Metohija sveli na nešto tako mizerno, a da pri tom niko ni prstom ne mrdne.

Da bi ga uništili i stvorili tu tobožnju i nepodnošljivu pseudo slobodu i pseudo nezavisnost, svedeno je na gomilu ruševina. Sada je prepušteno samome sebi. Neka se vrši nasilje protiv Srba na Metohiji, neka nestanu u potpunoj izolaciji i sami Srbi Kosova. A neka se i dalje grade luksuzni hoteli, benzinske pumpe, statue Slobode (u Prištini, na jednom hotelu), statue Oslobodioca (Bil Klinton, opet u Prištini).

I neka ostaju lešine tolikih životinja koje su ubili automobili da se raspadaju duž puta. Mačke, psi, lisice, neka se ostave tako, jer je Kosovo ionako pretvoreno u deponiju pod otvorenim nebom, gde smeće nalaziš na sve strane. Blizu kuća, duž ulica, razbacano po poljima. Ali to smeće bar možeš videti. Postoji i drugo zagađenje, koje se ne vidi, koje je toksično, ali donosi profit kriminalcima i mafiji.

Je li to, dakle, bila sloboda kojoj se težilo? Da li takva nezavisnost bila ono što se želelo? Da li je sve to bilo zbog toga da se zastave Albanije i SAD-a mogu da vijore na velikom broju balkona? Je li to bilo zbog toga da bi se dobio bespovratni novac (finansiranja) s ciljem da teritorija bude očišćena od nepoželjnih ljudi?

U blizini Uroševca, na jugu regije, iskrsava Bond Steel najveća baza SAD-a u Evropi. Pravi i stvaran grad o kome se malo zna. I ne može drugačije. Jer ko može bolje da kontroliše jednu teritoriju, na kojoj ništa ne sme da promakne, od mafijaša, kriminalaca i narkodilera?

 

Vreme je posta i otac Ilarion mi izlaže praksu posta, koja se sprovodi sedam nedelja pre Uskrsa, izuzimajući subotu i nedelju, što iznosi 35 dana posta. Posta nazvanog post na vodi što znači da mogu da se jedu samo stvari kuvane na vodi, bez mesa i ribe, bez životinjskih proteina i ulja, bez vina. Ali to iznosi 36,5 dana, uključujući veliku subotu i pola uskršnje nedelje. Tako se dostiže, reče mi, do posta koji traje deseti deo godine, u ime Hrista Iskupitelja. Četrdeset kanonskih dana se premašuju tokom godine, uspevši da se posti za praznik Bogorodice u avgustu.

Ali idući po tim selima, posećujući te porodice, čini mi se da zaista nije neophodno držati se datuma, praznika, obeležja da bi se sproveo post. Njihovi životni uslovi ih često primoravaju da jedu samo hleb i namirnice koje sadrže ugljane hidrate, meso je zaista retko. Priča o Evropi i ulasku u Evropsku Uniju, ovde izaziva smeh. Isto kao i priča o žrtvama koje treba podneti da bi se prebrodila kriza. Isto kao što navodi na smeh kada na aerodromu u Beogradu, pri njihovom povratku u Italiju, srećem specijalizovane radnike novog Fijata koji izvozi posao. Navodi na smeh kada ih čuješ kako su zabrinuti zbog hrane koju su jeli u Srbiji, u tom njihovom prisilnom boravku, pred kojim nisu imali izbora, radi se daleko od porodice, od svoje kuće, jer treba obučiti srpske radnike da proizvode mnogo za malu platu i sa nikakvim pravima. Ali ne radi se o ljudskim pravima, to su prava koja se tiču samo bolesti, dostojnijih smena, prava na porodiljsko, na dečiji dodatak, prava na odmor, pauzu za ručak, i slično! Zasmejava ali i raznežava brižnost sa kojom pričaju o hrani. Znaju da su bombe nepovoljno uticale i na lanac ishrane.

Osiromašeni uranijum, plutonijum, zračenja, bakteriološka i hemijska zagađenja, za to znaju, o tome se pričalo! Ali moraju da se snađu. Znaju i da se ljudi ovde razboljevaju dosta i sve više, usled svega toga što se desilo. Ali moraju da rizikuju, otpusno pismo je spremno i za njih i prihvatili su oborene glave. Ima ih skoro 1700 i žive u Kragujevcu, gde nema više mesta za spavanje, čitave srpske porodice, bez plate i bez posla, preselile su se kod rodbine ili prijatelja da bi mogle iznajmiti kuću Italijanima, čak i po veoma niskoj ceni, da bi uspeli da nešto zarade i prežive. Sve to navodi na smeh, ali i na plač.

Poglede dece tih porodica koje posećujemo u selima u okolini Gnjilana ne možemo da odagnamo iz očiju. Neki, veseli uprkos svemu, drugi zastrašeni teškom situacijom čak i u samoj porodici, depresivni očevi, pijani, izgubljeni u praznini, psihički problemi, ko će se uopšte time baviti? Možda njihove supruge jer žene nikada nemaju dovoljno vremena pa ni da zapadnu u očajanje. Da, taj pogled ti ostane u sećanju. Profesionalci koji se bave ljudskim pravima ne stižu dovde. Radije idu na mesta koja su pogodnija za pobunu, gde ima neki diktator da se ruši, lukavi opozicionari i oportunisti koje treba podmititi oružjem, novcem i sa kojima se treba dogovoriti o budućnosti koju će koristiti za sebe. Ali ovde ne dolazi niko. Ovde nema diktatora. Srbija je demokratska zemlja, oni koji protestuju batinaju se kao kod nas, i završe u zatvoru ako previše protestuju, čak iako skapavaju od gladi. Ali ovo je sada Kosovo, kažu, druga vlast, na čelu koje su kriminalci optuženi za trgovinu ljudskim organima, ali demokratski izabrani. I onda?

I onda... i onda, ta deca jednostavno ne postoje.

Glupi smo mi koji idemo da ih posetimo  koji dolazimo sa toliko ideja koje nam padaju na pamet i koje nosimo u srcu, kako bismo ih naveli da se smeju, makar samo malo, ne previše, barem malo... Nasmej se! Nasmeši se, devojčice, izgubljena u praznini jedne igre, koja još ne znaš ni da sanjaš. Želiš da vidiš more? Na televiziji si ga već videla. Niko te tamo nije vodio, probaćemo mi to da učinimo. Trebaće nam novac, biće ga teško naći. Bar ne moramo da kupujemo ratne avione! Za njih bi se lako našao novac, za tvoj osmeh ne. Za tvoj osmeh, da bi se gledao kako se rascvetava poput proletnjeg cveta, neophodno je prevrnuti brda i doline, potrebno je moliti na sve strane, ali ne tvog Boga, koji te ipak gleda i blagosilja te. Ne, potrebno je moliti ljude, one koji nemaju skrupula ispred slike tvoje kuće u ruševinama, jer znaju da pronađu alibi.

Ali mi, koji smo uporni i tvrdoglavi poput hromozoma koje nosiš u sebi, najzad, možeš da se zakuneš da ćemo te odvesti na more. Da ga dodirneš. Zajedno sa tvojom braćom i tvojim sestricama, a možda ćemo jednog dana uspeti da dovedemo i tvoju mamu koja je to zaslužila više od bilo koga drugog! Odvešćemo i tvoje male drugare, one iz susednog sela, toliko blizu a nijednom ne uspevaš da se poigraš sa njima. Opasno je, uveče je na snazi policijski sat. Prolaze ludaci i provokatori, bacaju kamenje na prozor, hoće da zastraše tvoj san. Ponekad pucaju. Najzad uspevaju, zastrašena si.

Ali ipak, zatvori oči i pokušaj da spavaš. Pokušaj da sanjaš ono more koje si videla na televiziji.

Videćeš, izbliza će biti još lepše.

 

Moja ćerka mora da ozdravi...

Evo me na putovanju, u ovoj Srbiji koja hapsi svoje generaleda bi ih sa lisicama na rukama isporučila onima koji su je ponizili, uvredili, ismejali, izdali, povredili, razbucali, ranili bombardovanjem, demonizacijom, surovim ekonomskim embargom, izolacijom. Ali želi Evropu, ova Srbija, kao da je to neka dužnost, kao da je skoro njena krivica što je ta Evropa obična prevara.

Ulazim u autobus na redovnoj liniji koji će me iz Beograda odvesti u Kraljevo. Danas je vruće, ali nebo nad Beogradom je predivne plave boje, blistavo, kao sa nordijskih pejzaža. Krećemo, autobus nije klimatizovan, vrućina je neumoljiva i teško se podnosi. Ali ćutljivi vozač, čim smo se malo odmakli od stanice, otvara prednja vrata. Ja sedim na prvom sedištu, odmah iza vrata i stvar mi se dopada. Putujemo tako, protivno svim propisima. Uostalom, užasno je vruće, nečeg je neophodno dosetiti se. Na raskršćima puteva prodaju krastavce. Sezona je. Vozač pali cigaretu i otresa pepeo kroz prozor koji se pak vraća kroz prozor iza njega. Na naplatnoj rampi zatvara vrata. Tu je policija. Kada je pak prošao naplatnu rampu na autoputu ponovo je sveže, ponovo ima vazduha, ponovo je prirodna ventilacija. Putujem uronjen u samoću. Osećam se dobro, moja glava postaje odjednom rasterećena, slobodna, prazna. Poput današnjeg neba, lišenog sivih oblaka, samozadovoljnog. Ispunjen sam suštinom koja danas ima oblik praznine. Vozač trenutno ne puši, ali sada premešta stvari koje stoje sa prednjoj tabli zato što se pomeraju i lete na sve strane, vozeći samo jednom rukom, na blagoj nizbrdici, na autoputu. Čini se da to nikoga ne zabrinjava. On zna svoj posao. Da, zaista se osećam dobro. Putovanje mi donosi vedrinu. Sećam se kada sam prvi put odmah posle „humanitarnog“ bombardovanja počeo da otkrivam svet koji nisam poznavao. Vozač autobusa mnogo puši i sada čak i pljuje kroz prozor. Ne bi baš trebalo, onaj iza njega je otvoren. Ali samo pepeo se vraća. Lagan je i vetar ga nosi. Pljuvačku, ne. Pljuvačka je teža. Sadrži katran, zagađenje, prezir. Prema životu koji više i nije život.

Putnici silaze tamo gde nije stanica, ovo je zaista autobus za siromašni svet. Košta malo, u odnosu na ostale. Ulaze radnici koji se vraćaju kućama posle posla, možda će i oni hteti da ispljuju svoju krv, svoj katran, težinu života koji postaje sve naporniji. Pitam konduktera da li mogu da stanu blizu moga hotela, koji se nalazi na putu, daleko od predviđene stanice. Naravno, nema problema, mogu da stanu. Pozdravljam ih, a zatim prezalogajivši nešto sam, odoh da spavam, vedar i lagan. Sutra ću biti na Kosovo. Sutra ću biti i na Metohiji, zemlja manastira. To je pravo ime za tu zemlju.

U Dečanima sunce se probija kroz crkvene prozore. Lepo je. Ali ja palim jednu veliku sveću. Moja ćerka je bolesna, saznao sam to preko telefona. U sebi osećam da nešto nije u redu. Stoga palim sveću, izgovaram njeno ime. U crkvi, ovaj put i ja ću se moliti.

Sa ocem Petrom posećujem nekoliko porodica koje će dobijati podršku na daljinu. Potrebni su mi njihovi podaci. I odvija se uobičajeni ritual. Dolazimo, srdačno se rukujemo, pitamo za imena. Priče uvek izgledaju iste. Ali ličnosti ne, one su svaki put drugačije. Pre upoznavanja ovih porodica slali smo pomoć na daljinu drugim porodicama, njih devet, koje smo upoznali prošlog novembra. Neka od njihove dece doći će u Italiju u septembru, u jednoj inicijativi uzajamnog upoznavanja. Petar fotografiše mene i decu. Slike su lepe, žive, pune ljubavi. Radimo značajne stvari, iako male, čak minimalne. Ali više od toga ne uspevamo, u svakom slučaju i to izgleda zaista mnogo, s obzirom na uvažavanje vezano za to što radimo. U Raušiću prolazimo pored srušenih srpskih kuća. To je prošlost koja ide ruku pod ruku sa sadašnjošću koju čine pravoslavna groblja urasla u žbunje sa razrušenim nadgrobnim kamenjem, razbijenim u komade. U Đurakovcu je pravoslavna crkva takođe urasla u žbunje dok se, malo dalje, šepuri jedna nova džamija svetla, bela i blistava. Posećujemo porodicu Zvezdana Arsića, jednu od onih koje ćemo ubuduće pomagati. Na mene ostavlja snažan utisak izgled toga čoveka, bolesnog i slabog, čiji jedini izvor za preživljavanje jeste zemlja. Samo što mu je već pet dana isključena voda i ne može da zaliva svoj povrtnjak. Koji se suši, isto kao i cveće u saksijama koje nam Zvezdan pokazuje, neutešan i krhkog zdravlja. Sve okolo mi izgleda bedno, napušteno, tužno. Otac Petar mi pokazuje, ali to već dobro znam, koje su kuće srpske. I dodaje...

„Kuće Srba možeš prepoznati po tome što su ili one porušene ili one male...“

Istina je. Nešto su im sagradili, tim tvrdoglavim Srbima koji neće da odu ili koji su se vratili. Ali to su zaista minimalne zgrade. Dve prostorije, nužnik, krov. I ništa više. Često sagrađene pored starih kuća u ruševinama, opljačkanih i opustošenih. Ono što smo bili zajedno sa ovim što smo postali. Ali Srbiji koja priželjkuje Evropu sve to izgleda veoma daleko. Noć u Dečanima je čarobna, iako tužna i zabrinjavajuća. Mojoj ćerki nije bolje. Spavam sa uključenim mobilnim, čekajući bilo kakvu umirujuću poruku koja ne stiže.   


„Ja, ja... gurnuću u zaborav moje ideje. Neću više uporno da ih ponavljam kao što radim već toliko godina. Više ne, dosta je. Predajem se. Proglašavam se poraženim. Ne odričem ih se, ali neću više tako uporno da istrajavam braneći ih poput modernog Don Kihota.

Priznajem da ste me pobedili, sve ono što ste oduvek tvrdili i zagovarali, često uz pomoć laži, o Jugoslaviji, o Srbiji, o Kosovu, više se u to ne mešam. Nećete me više čuti. Pa ipak... Pa ipak, upravo vi, koji ste tvrdili da na Kosovu postoji etničko čišćenje... da treba uhapsiti Miloševića, krvožednog ludaka diktatora... da treba uhapsiti njegove saučesnike poput Mladića... vi koji ste tvrdili svugde i izričito da Srbiju treba zaustaviti, jer njen očajnički nacionalizam stvara tragedije, gazi ljudska prava, krši zakone i međunarodne propise... vi... vi... kako možete sada, sve ovo, da tolerišete ćutke? Vi koji ste se oduševljavali, radovali i uživali zbog te intervencije nazvane humanitarnom, šta radite danas? Gde je vaša humanost pred ljudima kao što je Zvezdan? Ja se nisam slagao i ne slažem se sa vama ali to nije važno. Međutim, vi koji tvrdite da branite ljudska prava i koji mislite da ih još uvek štitite, i juče kao i danas, preko novih ratova za koje smatrate da su pravedni i neophodni, zar po vama nisu ljudska i prava oviih osoba? Pa zašto onda ćutite?

Zašto ćutite pred činjenicom o nestanku tolikih Srba, kojima su izvadili organe i tajno trgujući njima finansirali oslobodilački pokret koji je u toku na Kosovu ’modernom i oslobođenom’, sa američkim zastavama koje se vijore sa balkona i krovova, kao da su njihove? Zašto vi, upravo vi, zašto danas ne kažete ništa?“
 

U Dečanima se sastaju Hrizostom, starešina Žiče, manastira blizu Kraljeva, nekada patrijaršijskog sedišta i Teodosije, iguman Raške i Prizrena, dakle Metohije. U propovedi Hrizostom ističe ulogu monaha manastira Dečani koja je od suštinske važnosti za Srbe koji odolevaju. Petar će ovom prilikom vršiti službu. „Danas imam službu“, rekao nam je jutros. Opraštamo se sa njim i Isaijom, a sa Andrejem preko telefona. Nadamo se da ćemo se uskoro videti.
 

Na granici između Srbije i Kosova jedan policajac se bezobrazno ceri Vesni, predstavnici Crvenog krsta koja nas je pratila u ulozi prevodioca. To neobrazovanje, nevaspitanje, ta arogantnost smeta uvek i na svakom mestu. Ali tako stoje stvari i tako će, čini se, upravo morati nastaviti da se odvijaju. Dok napuštamo Kosovsku Mitrovicu, na povratku počinje da pada kiša. Nadamo se da će kiša stići do Zvezdana i do onih porodica koje nemaju vode da zaliju povrtnjak. I nadajmo se da će ova sveća da gori dugo. Moja ćerka mora ozdraviti.

 

Smaragdne oči

Pravoslavni Božić, 7. januar. Danas je Badnji dan. U Kraljevu, na ulicama, svugde, badnjaci, suve hrastove grane još uvek pune listova, koje će večeras biti spaljene na ogromnoj gomili, ispred crkve. Sutra, na dan Božića, u svačiji dom će doći prijatelj, polaznik, koji će ući u kuću i ubaciti u vatru u peći malu grančicu badnjaka, poželivši zdravlje i mir. Domaćin će sa svoje strane da mu uzvratiš malim prijateljskim poklonom.

Srećan Božić Bebi, Jordanki, Novki, Marku, Milošu... ali ja odlazim za Kosovsku Mitrovicu. Čekaju me u Dečanima i ja čekam Dečane u svome srcu.

U Srbiji, svaka stvar pa i najjednostavnija i najočiglednija ima svoju priču, svoj razvoj. Tako se desi da i obična stvar, to da se uzme linijski autobus pošto se konsultovao red vožnje, postaje nevrovatan poduhvat. Na kraju, stvar će se ipak srediti, svakako ćeš otputovati. Ali takođe ćeš imati i šta da ispričaš. Autobus na redovnoj liniji, što je činjenica zvanična i potvrđena na izbačenom rasporedu vožnje, postaje pravo čudo. Ima snega, vetra, Božić je, na granici su barikade. Na granici, kojoj granici? Onoj između Srbije i Kosova! Neprirodnoj, veštačkoj, improvizovanoj, tamošnji Srbi se bune i bojkotuju je. I tako autobusi izostaju. Ali evo privatnih autobusa, koštaju isto, u njima putuje petnaestak ljudi iako je predviđen za dvanaest. Ali mnogi silaze tokom putovanja, imaju različite destinacije. Drugi ulaze, idu da se pridruže rodbini na taj sveti dan. Za njih nema zvaničnih stanica, nema izloženih rasporeda vožnje. Ide se kada se ide.

Ništa se ne dešava mehanički. Ovde su mehanički samo automobili poput Milanovog, koji se pali na guranje. Ali sam u njemu video moj stari radio koji još uvek funkcioniše, blistav kao nov, koji sam skinuo iz moga starog automobila pre nego što ću ga prodati u staro gvožđe i koji nisam želeo da bacim. Kao što ne uspevam nikada ništa da bacim. Stvari koje još funkcionišu, ali i one koje više ne rade, nekako sam se za njih vezao i ne uspevam da se od njih odvojim. Slično je i sa ovim malim životnim epizodama, udaljenim krajevima, osobama koje za mnoge ljude ne postoje. Priče koje će ostaviti utisak na samo mali broj ljudi i koje nikada neće uspeti uistinu da sruše zid ravnodušnosti. Ali ja jednako pokušavam.

Tokom putovanja počinje da pada sneg. U malom autobusu, kombiju, je toplo, stešnjeno, vlada zajedništvo. Idemo alternativnim putevima, da bismo izbegli carine koje nose oznaku Evropske Unije koja nameće svoju istinu, svoju pravdu i svoju volju da prekraja istoriju. Carine koje treba bojkotovati.

I tako se prolazi putevima bez asfalta, čak i opasnim. Tokom puta vozač uručuje pakete, preuzima pakete, dovozi osobe pred kuću, uzima druge. Nećemo nikada stići...

Večeras u Dečanima predviđena je poseta predsednika Srbije Borisa Tadića. Hoće li i on uzeti kombi poput mene, izbegavajući carine, birajući neverovatne puteve, tvrdoglave i neumoljive poput ljudi koji tu žive. Verujem da će doći vojnim helikopterom. Uostalom, čekaju ga albanske kamenice koje će se sručiti na njegov i konvoj novinara koji će ga pratiti. Nas ne prati niko, mi smo samo obični ljudi koji žele da provedu Božić sa dragim osobama. Ali želimo da izbegnemo tu taksu od 60 evra koju još uvek traže na granici sa Kosovom. Dnevna taksa, svaki put kada ulaziš i ponovo izlaziš. Taksa za jedan ulazak. Setih se filma od Beninjija i Troizija „Preostaje nam samo da plačemo“. Jedan novčić, svaki put.

U suštini, političari su već priznali nezavisno Kosovo, uprkos bombastičnim izjavama, utisak je da se ti dogovori postižu tajno, u hodnicama i zatvorenima prostorijama vlasti. Od čega malo šta dopire do običnih ljudi. Kamufliraju sve obećanjima o ulasku u Evropsku Uniju (kao da se nije u Evropi, već hiljadama godina...). Zatim traže žrtve da bi se u njoj ostalo. Slično kao kod nas u Italiji. Političari, eksperti iz ekonomije traže žrtve od naroda, a da sami ne daju primer. Uvek je lakše tražiti od drugih žrtve kada sam ne znaš šta znači povinovati im se. A nama, ubogom svetu, preostaje samo da plačemo. Ulazimo na teritoriju Kosova i Metohije, kroz poljske snage KFOR-a, pravilno raspoređene sa uperenim mitraljezima, snage koje blokiraju ulice koje nisu njihove, sa blokadama na apsurdnim mestima. Ne obazirući se nimalo na nedaleko, malo groblja pored puta, poniženo svom tom bodljikavom žicom, svim tim uperenim mitraljezima, tim blatom na uličnoj kaldrmi na neverovatnim graničnim prelazima. Stižemo na mesto koje nas strpljivo čeka.

 
Sa Radovanom i njegovim kombijem krećemo iz Kosovske Mitrovice popodne. Zaobilazimo blokirane mostove gde su istovareni kamioni kamenja da bi sprečili tranzit prevoznih sredstava KFOR-a i EULEKS-a koji žele da nametnu carinike monoetničke kosovske države. Tokom putovanja još uvek pada sneg i naročito jak vetar prouzrokuje veliko oštećenje električnih žica u opštini Istok, usred Kosova i Metohije.

Sivkasta svetlost kasnog poslepodneva budi želju za toplinom porodičnog ognjišta. Ali u manastiru sve je spremno. Svraćamo po Sonju, našu prijateljicu i pratilju jedne grupe dece koja su prošlog septembra išla u Rim, i po jednu njenu rođaku. Žive u Osojanu, izolovanom srpskom selu, u blizini Peći. Svraćamo i u patrijaršiju, gde nas čekaju dve devojke, od kojih je jedna slepa, koje će prisustvovati pred-božićnjoj službi. Patrijaršiju nadziru slovenske KFOR trupe, italijanske su otišle kući. Skrećemo za Dečane i nailazimo na neuobičajen red. Zastoj je napravila kosovska policija koja upućuje levo one koji ne idu u manastir. Nas puštaju da prođemo, Radovan govori nešto na albanskom objašnjavajući da smo se uputili u manastir. Srećom nije ga čula ona hiljada protestanata koje drže na odstojanju samo gusti redovi policijskih trupa. Kako lagano izlaze te reči! U stvarnosti se radi o fanatičnim pristalicama nezavisnosti i o njihovoj braći u uniformama koji će se, pri prolasku predsedničkog konvoja, pretvarati da ih obuzdavaju, ali kada konvoj bude prošao dopustiće da prema njemu upute gustu kišu kamenja. Ali možda će i dobro doći koji kamen na konvoj predsednika, tek toliko da shvati u kolikoj meri se realizovala veštačka i neprirodna situacija na svetom tlu Metohije.

Najzad, stižemo u manastir. Dočekuje nas otac Andrej, dok zvone zvona...

„Čuješ, Alesandro? Ti si došao i zvona zvone!“ – „Svakako nije zbog mene!“ – odvratih ja, misleći na predstojeći Tadićev dolazak... „Nikad se ne zna“, dodade on...

Andrej mi saopštava da će se krštenje koje je predviđeno za sutra obaviti posle službe, praktički malo pre ponoći. Sonja, kuma, madrina na italijanskom, sprečena je da dođe i sutradan i tako se sve mora obaviti ranije. Prisutni su i drugi Italijani, članovi su udruženja koje je u procesu formiranja i zove se „Prijatelji manastira Dečani“ i pitaju da li mogu da prisustvuju krštenju koje će se uskoro obaviti. Naravno da mogu!

Jedan čovek je odlučio da promeni veru, ili bar da pokuša, što je uvek retko videti. Pristanak stiže. U stvarnosti, taj čovek prihvata jednostavno zato jer ne želi da se oseća usamljenim. Traži, iza zatvorenih očiju, srcem, motiv koji ga je doveo ovde, gde ga dva pravoslavna sveštenika, njegovi prijatelji, pitaju na srpskom i italijanskom da li prihvata Boga i odriče se Satane. Možda je zaista taj čovek uvek tako radio ili je to možda uvek i samo bilo njegovo uobraženje. Da, taj čovek je već prihvatio Boga, ali samo u trenucima straha. I već je odustajao od Satane, ali samo kada mu više nije bio potreban.

Ali zatvorene oči vide lica, prisećaju se osmeha, sećaju se fantazama. Iz straha. Straha da neće znati da se suoči sa nedostatkom.

Tako je ovde.  Zbog toga je taj čovek ovde. Da bi potražio snagu koju više ne oseća da ima. U tom životnom dobu koje već ide prema zalasku, potrebna je duševna snaga. Zatvara oči, taj čovek i ponovo vidi svoj život kako protiče u nekoliko slika. Samo onih jedinih koje su ustanju da u njemu probude snažne emocije. Zatvari oči, čoveče, i niko neće videti tvoje suze. Kirje i lejson, Kirje i lejson, Kirje i lejson, izgovoreno tri puta, pevajući.

Taj čovek je tu zbog smaragdnih očiju, dalekih, izgubljenih u iznenadnoj opsnosti... tu je zbog onih molitvi, lav skinut sa svoga trona, ponižen u kavezu. Tu je zbog tih očiju, snažne slike, u danima slabosti... zbog suza silom sateranih u grlo iako se to ne uspe uvek, zbog očajanja i nemoći. Tu je zbog Boga koga doziva u trenucima drame. Da, izgovorio je svoj pristanak, taj čovek, jednom Bogu koji se na ovakvim mestima čini prisutan, blizak, solidaran. Da, odriče se Satane taj čovek, odriče se prolaznih i površnih razonoda. Smaragdne oči, koje se gube u praznini. Svi zajedno nazdravljaju rakijom. Srećni, zaista izgleda da su svi. Pa i taj čovek. Biće mu teško da zaspi. Glava potopljena tri puta u vodu odnela je san. Čestitke i lepe želje prisutnih, a za spavanje monahova soba. Otac Isaija mu je rado ustupa. To je za njega čast, novi pokrštenik spavaće u njegovom krevetu.

Za poklon dobija ikonu svetog Stefana Dečanskog, osnivača manastira i od danas je to sveti zaštitnik njegove porodice. Biće to njegova slava, 24 novembar. Za uspomenu  dobija i krst urađen od komadića drveta manastirskih greda, sveću koja se koristila u činu krštenja, koju treba da zapali svaki put na dan svog sveca zaštitnika i čuperak kose, odsečen u simboličnom činu postriga i stavljen u malu činijicu napravljenu od korišćenog voska. Na kraju čina krštenja se izgovara da će kosa krštenoga vremenom postati seda. Čovek se u sebi nasmešio jer je ta boja već prisutna u njegovoj kosi, usled vremena koje je proteklo, u potrazi za saznanjima koja nikad ranije nije dosegao. Činilo mu se kao da je čitav njegov život protekao u tom jednom satu. Video je ponovo neke njegove delove, druge ponovo gleda sada. Ko će ikada moći reći (videti) koliko je taj čovek sada drugačiji... ko će ikada moći prihvatiti ili jednostavno pokušati da shvati taj izbor... jedan potreban i željeni izbor, ko zna koliko nametnut, u svakom slučaju prihvaćen u njegovom srcu. Kirje i lejson, Kirje i lejson, Kirje i lejson, izgovoreno tri puta, pevajući.




[1] Kraške jame u regiji Venecija Đulija; ovde se misli na masovna ubistva koja su vršili jugoslovenski partizani (odnosno komunisti) nad italijanskim stanovništvom i bacali ih u fojbe, tokom i neposredno posle Drugog svetskog rata
[2] Unione Italiana Lotta alla Distrofia Muscolare
[3] Stoni fudbal i druge ekipne igre
[4] Idem, ostajem (sto – prvo lice jednine od glagola stare – biti, boraviti, provoditi vreme itd)
[5] pristalicama jugoslovenstva
[6] U Italiji
[7] Ili OVK to jest Oslobodilačka vojska Kosova
[8] Organizacija za evropsku bezbedost i saradnju